Odlukom i rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-2753/2012 i dr. od 27. rujna 2016. (NN 94/16) među ostalim je ukinuta odredba članka 79. Zakona o upravnim sporovima (dalje: ZUS), kojom je bilo propisano da u upravnim sporovima svaka stranka podmiruje svoje troškove. Ujedno je određeno da ukinuta norma prestaje važiti 31. ožujka 2017.
Ukinuta odredba u tekst ZUS-a uvrštena je prvom novelom toga Zakona (NN 142/12), derogiravši uređenje troškova spora normirano u članku 79. osnovnog teksta toga Zakona (NN 20/10). (Naša kritika inačice prema kojoj svaka stranka podmiruje svoje troškove upravnog spora (ozakonjene prvom novelom ZUS-a), sastavljena je 2013. pod naslovom „Troškovi upravnog spora u Hrvatskoj – legislativni korak unatrag“.).
Ustavnosudsko ukidanje druge varijante teksta članka 79. ZUS-a ne znači da troškovi upravnog spora moraju ili trebaju biti regulirani na jednak način poput, primjerice, troškova parničnog postupka. Dopušteno je pri novoj regulaciji uzeti u obzir posebnosti upravnog spora, u mjeri koja ne dovodi pitanje sâmu bit ustavnoga i konvencijskog prava na pristup sudu.
Sa sjednice održane 16. ožujka 2017., Vlada Republike Hrvatske u parlamentarnu proceduru uputila je Prijedlog Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o upravnim sporovima, s Konačnim prijedlogom Zakona. Treća novela ZUS-a (tj. Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o upravnim sporovima) donesena je 31. ožujka 2017., a na snagu je stupila 1. travnja 2017. godine (Narodne novine broj 29/17 od 31.3.2017.).
Novi tekst članka 79. ZUS-a glasi:
(1) Troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.
(2) Vrijednost predmeta spora smatra se neprocjenjivom.
(3) Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano. Troškovi proizašli iz poduzimanja radnji po službenoj dužnosti suda predujmljuju se iz sredstava suda.
(4) Stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.
(5) Stranka koja je povukla tužbu, žalbu ili drugi prijedlog koji je prouzročio troškove drugim strankama snosi troškove i tim strankama.
(6) O troškovima spora sud može odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari ili posebnim rješenjem u roku od 15 dana od dana objave presude.
(7) Protiv rješenja iz stavka 6. ovoga članka žalba je dopuštena.
Prijelaznom odredbom propisano je da se izmijenjena norma članka 79. ZUS-a primjenjuje na započete, a nedovršene upravne sporove pred upravnim sudovima i Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske.
Novi tekst članka 79. ZUS-a polazi – po našem mišljenju opravdano – od koncepcije koja se bazira na priznavanju isključivo opravdanih troškova, priznavanju troškova razmjerno uspjehu u sporu, dopuštenosti zasebnoga žalbenog osporavanja odluke o troškovima, te ograničenju priznatog iznosa naknade troškova na teret protustranke.
Međutim, trećom novelom ZUS-a propušteno je potpunije i preciznije urediti institut troškova upravnog spora. Stoga se javlja potreba za dodatnim tumačenjem odredaba članka 79. ZUS-a te interpretacijskim popunjavanjem određenih pravnih praznina, što je prije svega uloga upravnog sudstva.
U nastavku razmatranja ponuđeni su odgovori na neka od pitanja koja proizlaze iz novog uređenja troškova upravnog spora, kao prilog raspravi koja će se povezano s ovom materijom nedvojbeno razviti u stručnoj javnosti. U početnom razdoblju realno je očekivati neujednačenu prvostupanjsku sudsku praksu glede primjene novoga članka 79. ZUS-a, pri čemu će ulogu ujednačavatelja prakse imati Visoki upravni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud u upravnom sporu, prilikom odlučivanja o žalbama podnesenima protiv odluka upravnih sudova o troškovima spora. Izgledna raznolikost prvostupanjske prakse u početnoj fazi primjene treće novele ZUS-a dat će širu i kvalitetniju podlogu za kasnije ujednačavanje prakse od strane drugostupanjskog suda.
Što ulazi u krug opravdanih izdataka?
Troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora, tj. troškovi potrebni za vođenje spora. U praksi, dvije su glavne skupine opravdanih izdataka: troškovi zastupanja stranaka i troškovi izvođenja dokaza.
Troškovi zastupanja priznaju se strankama zastupanima po:
- odvjetniku, koji može zastupati tužitelja i zainteresiranu osobu,
- državnom odvjetništvu, koje je ovlašteno po punomoći poduzimati radnje za neke od tuženika (tj. za tijela državne uprave i druga državna tijela).
Tuženicima zastupanima po službenim osoba ne pripada naknada za troškove zastupanja. Istodobno, u dosadašnjoj praksi prvostupanjskoga upravnog sudovanja tuženici su rijetko bili zastupani od strane državnog odvjetništva, a u većini sporova ne sudjeluju stranke u svojstvu zainteresirane osobe. Stoga je naknada troškova zastupanja u upravnom sporu zbiljski relevantna prije svega glede zastupanja tužitelja, barem do eventualnoga učestalijeg zastupanja tuženika po državnom odvjetništvu u budućnosti.
Sud u svakome konkretnom slučaju, u okviru specifikacije naknade troškova spora podnesene od strane stranke u sporu, ocjenjuje koji od izdataka sadržanih u specifikaciji (ne) čine opravdane izdatke. Donosimo nekoliko primjera izdataka koje ne smatramo opravdanima:
- iznošenje navoda i predlaganje dokaza koje su stranke dužne uvrstiti već u tužbi odnosno u odgovoru na tužbu (članak 34. stavak 1. ZUS-a) tek u kasnijim podnescima, osim kada se radi o odgovoru na kasnije navode protustranaka, dodatna traženja suda, i sl.
- podnesak koji, u bitnome, sadržava ponavljanje ranije u sporu već iznesenih navoda stranke
- izjašnjenje stranke na traženje suda ili protustranke u više podnesaka, umjesto u jednome
- podnesci koji ne sadržavaju činjenična ni pravna razlaganja (u smislu Tbr. 23 točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), i sl.
Implikacije odredbe o neprocjenjivosti vrijednosti predmeta upravnog spora
Normativni doseg formulacije „Vrijednost predmeta spora smatra se neprocjenjivom“ (nova odredba članka 79. stavak 2. ZUS-a) ostaje u okvirima materije troškova upravnog spora, te ne utječe na uređenje vrijednosti predmeta spora u drugim propisima, poput Zakona o sudovima ili Zakona o sudskim pristojbama. Primjerice, kada bi određenje upravnog spora kao spora neprocjenjive vrijednosti bilo protegnuto i na odredbu članka 110. stavak 4. točka 3. Zakona o sudovima, savjetnici i viši sudski savjetnici u upravnom bi sporu bili praktično skoro posve isključeni od provođenja postupka i predlaganja nacrta odluka, što posve sigurno nije bio cilj novog reguliranja troškova upravnog spora, do kojeg je došlo slijedom ustavnosudskog ukidanja ranije odredbe članka 79. ZUS-a, niti su ovlasti (viših) sudskih savjetnika u upravnom sporu na bilo koji način povezane s razlozima navedene ustavnosudske intervencije.
Smisao odredbe članka 79. stavak 2. ZUS-a je ograničiti iznos troškova spora koji je stranka koja je izgubila spor dužna nadoknaditi stranci koja je uspjela u sporu. Spomenuto ograničavanje bilo je moguće (i – po našem mišljenju – dopušteno) propisati i ograničavanjem vrste i broja radnji u sporu u odnosu na koje se stranci priznaje naknada troškova, i/ili propisivanjem odgovarajućih naknada troškova u paušalnim iznosima. Uzevši u obzir nagradu za zastupanje po odvjetniku, odnosno državnom odvjetništvu, u sporovima neprocjenjive vrijednosti (Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), ne smatramo da je riječ o visini naknade troškova koja dovodi u pitanje sâmu bit ustavnoga i konvencijskog prava na pristup sudu (O s time povezanoj legislativnoj autonomiji i njezinim ustavnopravnim ograničenjima v. naročito t. 7.4. odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske od 27. rujna 2016.). Odredbe usporedive s novom normom članka 79. stavak 2. ZUS-a postoje i u drugim zakonima (npr. članak 3. stavak 3. Zakona o Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave).
Također, novom normom članka 79. stavak 2. ZUS-a ne zadire se u odnos između odvjetnika i stranke, već se isključivo uređuje iznos naknade troškova upravnog spora koji se može nadoknaditi na teret protustranke u sporu.
Navedena odredba ne utječe u većoj mjeri na priznavanje troškova po osnovi izvođenja dokaza.
Što se smatra uspjehom u sporu? Kako se utvrđuje stupanj uspjeha u sporu?
Jedan od glavnih izazova pri interpretaciji nove regulacije troškova upravnog spora bit će utvrđivanje stupnja uspjeha u upravnom sporu. Naime, za razliku od drugih vrsta sudskih sporova te od upravnog postupka, u upravnom sporu ne mora definitivno biti odlučeno o stvari koja je predmet spora.
Dva su slučaja u kojima upravni sud presuđuje u korist tužitelja, bez da to nužno razumijeva da će i odnosna upravna stvar u konačnici biti riješena u tužiteljevu korist. Riječ je o:
- donošenju kasacijske presude kojom se poništava osporavano rješenje tuženika, a predmet vraća tuženiku (ili prvostupanjskom tijelu) na ponovni postupak
- donošenju presude kojom se tuženiku nalaže donošenje rješenja kod tzv. šutnje uprave, odnosno propuštanja donošenja rješenja u propisanom roku.
Prema našem mišljenju, tek kada je donesena reformacijska (meritorna) presuda, tj. presuda kojom sud poništava osporavano rješenje (osim kod šutnje uprave) i sam rješava stvar, može se govoriti o potpunom uspjehu tužitelja u sporu. To ne znači da tužitelju uopće ne bi pripala naknada troškova spora kod donošenja kasacijske ili presude kojom se nalaže donošenje rješenja (i u tim dvama slučajevima podnošenje tužbe pokazalo se opravdanim), ali tada se radi o djelomičnom uspjehu tužitelja u sporu, što utječe i na opseg priznatih troškova. Dodajmo da postoje i usporedni primjeri različitog uređenja naknade troškova upravnog spora ovisno o tome je li spor u korist tužitelja okončan donošenjem reformacijske ili kasacijske presude (usp. npr. članak 25. slovenskog Zakona o upravnem sporu).
Razlikovanje uspjeha tužitelja u sporu prema tome je li u korist tužitelja donesena, s jedne strane, reformacijska presuda, ili, pak, s druge strane, neka od ostalih dviju spomenutih vrsta usvajajuće presude, načelne je prirode, te ne može biti odbačeno zbog možebitnih praktičnih teškoća s kojima se upravni suci suočavaju pri određivanju stupnja uspjeha u sporu koji nije okončan reformacijskom presudom. Zadaća je sudaca, među ostalim, da svojom praksom saniraju nedostatke zakonodavstva, vodeći računa o smislu i svrsi pojedine pravne norme, a ne da – u konkretnom slučaju – linijom manjeg otpora izjednačavaju situacije uspjeha u sporu koje međusobno nisu usporedive.
Na netom izneseno stajalište nije od utjecaja formulacija tužbenog zahtjeva, tj. ne može se smatrati da je tužitelj, primjerice, u cijelosti uspio u sporu ako je tužbom zatražio poništenje tuženikova rješenja i vraćanje predmeta na ponovni postupak, a donesena je kasacijska presuda. To i stoga jer upravni sud nije vezan procesnopravnom kvalifikacijom tužbenog zahtjeva, niti njegovim doslovnim sadržajem. Stajalište o spomenutoj dvostrukoj vezanosti razvijeno je kroz sudsku praksu, uključujući pravna shvaćanja Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske, izražena npr. u presudama Usž-599/15 od 10. lipnja 2015. te Usž-2022/15 od 11. studenog 2015. godine. Upravni sud vezan je dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razrješenje spornoga pravnog odnosa, a ne na privremenu procesnopravnu sudbinu predmeta, poput vraćanja odlučivanja o predmetu nadležnome javnopravnom tijelu.
Pored vrste usvajajuće presude donesene u konkretnom slučaju, na odluku suda o stupnju uspjeha stranaka u sporu od utjecaja može biti i je li supstancijalni dio tužbenog zahtjeva usvojen u cijelosti ili djelomično (npr. je li tužitelj određene obveze oslobođen u potpunosti, ili tek u određenom dijelu).
U drugu ruku, kada je tužbeni zahtjev odbijen, a tuženik je u sporu imao priznate troškove, može biti opravdano ne odrediti da je tuženik (u cijelosti) uspio u sporu ako je do odbijanja tužbenog zahtjeva došlo primjenom odredbe članka 57. stavak 2. ZUS-a.
Dodatno pitanje povezano s uspjehom u sporu čini dovršenje upravnog spora rješenjem, npr. rješenjem o odbacivanju tužbe (članak 30. ZUS-a), ili rješenjem o obustavi spora kada tuženik postupi po tužbenom zahtjevu (članak 43. i članak 46. stavak 1. točka 2. ZUS-a - za razliku od osnovnog teksta ZUS-a, uvodni dio norme članka 46. stavak 1. toga Zakona više ne sadržava odredbu prema kojoj će sud prilikom donošenja rješenja o obustavi spora odlučiti o troškovima spora). Kod odbacivanja tužbe u praksi rijetko će nastati troškovi na teret tuženika ili zainteresirane osobe, dok kod obustave spora slijedom postupanja tuženika po tužbenom zahtjevu to ovisi o stadiju spora u kojem je tuženik postupio po tužbenom zahtjevu. Smatramo svrhovitim u oba slučaja odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. Među ostalim, to može stimulirati tuženika da postupi po očito osnovanome tužbenom zahtjevu, umjesto ustrajavanja na vođenju spora.
Svaka stranka trebala bi snositi svoje troškove i u slučaju okončanja spora na temelju sudske nagodbe (članak 89. ZUS-a), ako nagodbom nije drukčije određeno.
Uz dosad iznesene kriterije mjerodavne za utvrđivanje uspjeha tužitelja odnosno tuženika u sporu, potrebno je imati u vidu i treću vrstu stranaka, koja se javlja u dijelu upravnih sporova, tj. zainteresiranu osobu. Uspjeh zainteresirane osobe slijedi uspjeh one stranke (tužitelja ili tuženika) kojoj se zainteresirana osoba priklonila u sporu, bilo svojim izričitim prijedlogom sudu kako da riješi stvar, bilo zaključivanjem suda iz izlaganja zainteresirane osobe tijekom spora. Zainteresirane osobe iz članka 19. stavak 1. ZUS-a redovito su na strani tuženika, dok zainteresirane osobe iz stavka 2. navedenoga članka slobodno odlučuju kojoj stranci će se prikloniti (prema autorovoj praksi, ako se uključe u spor, zainteresirane osobe iz članka 19. stavak 2. ZUS-a to češće čine na strani tužitelja).
Ostale odredbe novog članka 79. ZUS-a
Nova odredba stavka 3. propisuje, među ostalim, predujmljivanje troškova izvođenja dokaza od strane stranke koja je iznijela odnosni dokazni prijedlog (po prirodi stvari, najčešće je riječ o tužitelju). Troškovi proizašli iz poduzimanja radnji po službenoj dužnosti suda (npr. troškovi pribave isprave koju sud odredi ex offo) predujmljuju se iz troškova suda. Ne treba, međutim, očekivati da će upravni sudovi po službenoj dužnosti određivati izvođenje dokaza poput očevida i vještačenja. U tom pogledu strankama lošijega imovnog stanja na raspolaganju je podnošenje zahtjeva za odobrenje sekundarne pravne pomoći koja obuhvaća i oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka, sukladno Zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći.
Stavak 3. može činiti i pravnu osnovu za obvezivanje na podmirenje tzv. skrivljenih troškova, koji ne ovise o ishodu spora. Ovi troškovi mogu biti uzeti u obzir i kod utvrđivanja ukupnog iznosa troškova koji određenoj stranci pripadaju, odnosno terete je, sagledavajući sve troškove spora u cjelini.
Novu normu stavka 5. u kontekstu upravnog spora držimo kontraproduktivnom, jer destimulira, primjerice, tužitelja da povuče tužbe kada procijeni da daljnje vođenje spora nije svrhovito. Prema autorovoj praksi, nemali dio tužbi već se kod početne obrade može ocijeniti očito neosnovanim. Taj dio tužbi očito se podnosi ne slijedom racionalne procjene o izgledima za uspjeh u sporu, već isključivo ili poglavito zbog nezadovoljstva ishodom upravnog postupka. Istodobno, spomenute tužbe opterećuju upravne sudove, koji su dužni provesti cjelokupni propisani postupak, istodobno smanjujući kapacitete sudova i produljujući trajanje sporova u predmetima koji suštinski „zaslužuju“ vođenje spora. Stoga treba iskoristiti svaku mogućnost poticanja stranaka na racionalno postupanje. Analogno prethodno iznesenom glede poticanja tuženika na postupanje po tužbenom zahtjevu, smatramo oportunim i kod povlačenja tužbe odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.
Procesni aspekt
Prema novoj odredbi članka 79. stavak 6. ZUS-a, o troškovima spora može biti odlučeno:
- zajedno s odlukom o glavnoj stvari, tj. posebnom točkom izreke presude, ili
- posebnim rješenjem u roku od 15 dana od dana objave presude (premda to nije izrijekom propisano, mišljenja smo da je potonji rok primjenjiv i kod donošenja presude bez rasprave).
U nedostatku daljnjih izričitih odredaba, zaključujemo sljedeće:
- o naknadi troškova spora odlučuje se na zahtjev stranke
- zahtjev mora biti određen (specificiran)
- zahtjev se podnosi najkasnije do zaključenja rasprave, a kod rješavanja spora presudom bez rasprave, najkasnije do donošenja presude.
Držimo da kod donošenja presude bez rasprave nema razloga stranci dopustiti dodatni rok za podnošenje zahtjeva za naknadu troškova spora. Naime, glede zastupanja troškovi se priznaju samo po osnovi zastupanja od strane odvjetnika ili državnog odvjetništva, dakle od strane pravno kvalificiranih osoba, kojima mora biti poznata zakonska mogućnost rješavanja spora bez rasprave, što implicira potrebu iskazivanja troškovnika uz svaki podnesak upućen sudu prije rasprave. Stranka ne može biti oštećena ni glede troškova vezanih uz dokazivanje, jer se u tom slučaju dokazi izvode na raspravi, pa otpada mogućnost donošenja presude bez rasprave.
Nadalje, odbacujući doslovno sagledavanje stipulacije odredbe članka 79. stavak 7. ZUS-a koja izrijekom spominje samo rješenje, stajališta smo da je žalba dopuštena protiv svake prvostupanjske odluke o troškovima spora, neovisno o tome je li o troškovima odlučeno zasebnom točkom izreke presude ili naknadnim posebnim rješenjem. Stoga, (i) kada je o troškovima odlučeno u okviru presude, žalba protiv tog dijela izreke presude dopuštena je bez obzira na to je li žalba dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari (o /ne/dopuštenosti žalbe protiv presude u upravnom sporu v. članak 66. i članak 66.a ZUS-a).
Kada su žalbe dopuštene i podnesene i protiv odluke o glavnoj stvari i protiv posebnog rješenja o troškovima, oportuno je spis upravnog spora otpremiti drugostupanjskom sudu tek kada je postupanje prvostupanjskog suda po žalbi propisano u članku 71. ZUS-a dovršeno u odnosu na obje žalbe.
Predlagatelj novele ZUS-a očito nije imao u vidu da u žalba protiv rješenja upravnog suda nema odgodni učinak, osim kada je to posebno propisano (članak 67. stavak 2. ZUS-a), propustivši izrijekom normirati da žalba protiv posebnog rješenja kojim je odlučeno o troškovima odgađa izvršenje rješenja, s obzirom na to da nema pravno opravdanog razloga da suspenzivni učinak žalbe bude različito uređen glede odluke o troškovima sadržane u izreci presude u odnosu na odluku o troškovima sadržanu u kasnijem posebnom rješenju. Stoga je svrhovito izreke odluka o troškovima spora formulirati na način koji rok za nadoknadu troškova vezuje uz dostavu pravomoćne odluke o troškovima, odnosno uz dan nastupa njezine izvršnosti (članak 80. i članak 82. ZUS-a).
Novo uređenje troškova upravnog spora ne sadržava ni odredbu o roku za nadoknadu dosuđenih troškova. Smatramo da pritom ima mjesta primjeni roka propisanog u članku 81. stavak 2. ZUS-a, vezano uz članak 82. stavak 2. toga Zakona.
Primjena novele u odnosu na aktivne sporove
U kontekstu nadležnosti prvostupanjskoga upravnog suda, dio uvodno citirane prijelazne odredbe Zakona o izmjenama i dopunama ZUS-a koja sadržava pojam nedovršenih upravnih sporova potrebno je tumačiti tako da se pod navedenim pojmom razumijevaju sporovi u kojima do stupanja spomenutog Zakona na snagu nije objavljena presuda donesena nakon rasprave, odnosno u kojima do tog dana nije donesena presuda bez rasprave.
Pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske naći će se zadaća interpretiranja pojma upravnih sporova nedovršenih pred tim Sudom.
Zaključak
Institut troškova upravnog spora novim je uređenjem vraćen u ustavnopravno prihvatljive okvire, normiranjem jednog od ustavnopravno dopuštenih modela koji su zakonodavcu bili na raspolaganju.
Nova regulacija objektivno će ojačati položaj – prvenstveno - tužitelja u upravnom sporu, koji će češće angažirati kvalificiranu pomoć odvjetnika, te će se lakše odlučivati na predlaganje izvođenja dokaza u sporu.
S druge strane, netom spomenuto rezultirat će većim brojem upravnih sporova. Pored toga, duljem prosječnom trajanju upravnih sporova doprinijet će i češće izvođenje dokaza u sporu.
Nova regulacija troškova upravnog spora je manjkava. Stoga su prethodno u ovome tekstu izneseni prijedlozi pravne interpretacije koju smatramo potrebnom. Navedeno tumačenje ne može u cijelosti nadomjestiti propuštanje predlagatelja Zakona da preciznijim i potpunijim normiranjem doprinese racionalnijem postupanju stranaka u sporu i njihovoj procesnoj disciplini, te ograničavanju izglednog povećanja broja upravnih sporova do kojeg će dovesti nova regulacija troškova spora.
Mišljenja smo da je u što kraćem roku potrebno novelirati uređenje sudskih pristojbi u upravnom sporu, ponajprije u dva pogleda. Prvo, radi uravnoteženja pristojbene obveze tužitelja s režimom pripadajuće im naknade troškova spora koji se bazira na neprocjenjivoj vrijednosti upravnih sporova, tako da ni sudska pristojba ne može biti određena u iznosu koji bi bio veći od iznosa određenog za sporove neprocjenjive vrijednosti. Drugo, nova regulacija troškova upravnog spora objektivno najviše ide u prilog tužiteljima (ne dođe li u budućem razdoblju do znatnog povećanja broja zastupanja tuženikâ po državnim odvjetništvima). S time u vezi – radi postizanja potrebne ravnoteže u troškovnoj poziciji stranaka - oportuno je preispitati model postojećeg broja i osnova predmetnih oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi u upravnom sporu, s obzirom na to da strankama lošijega imovnog stanja ionako na raspolaganju stoje prava iz Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, uključujući oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi kao oblika sekundarne pravne pomoći.
dr. sc. Alen Rajko