Ministri financija eurozone sastat će se u utorak u Bruxellesu kako bi razmotrili novi kompromisni prijedlog, koji je pripremilo litavsko predsjedništvo EU-a. Posljednje detalje usuglasiti bi trebali ministri financija EU-a u srijedu, pred posljednji ovogodišnji sastanak na vrhu EU-a u četvrtak i petak, a konačni dogovor s Europskim parlamentom trebao bi biti postignut na proljeće iduće godine. Po prijedlogu, troškove likvidacije propale banke u početku bi gotovo u potpunosti snosila sama država članica, a udio koji bi snosile druge članice eurozone postupno bi se povećavao kroz deset godina.
Države članice morat će uspostaviti nacionalne fondove za sanaciju banaka, koje će financirati sam bankovni sektor, a koji će kroz deset godina biti objedinjeni u zajednički fond za sanaciju banaka. Podjela odgovornosti za sanaciju banaka regulirat će se, na inzisitiranje Njemačke, novim međuvladinim sporazumom, koji će biti dogovoren na proljeće 2014. Njemačka se, naime, boji da će morati podnijeti najveći teret troškova sanacije banaka u drugim državama članicama. Nacionalni fondovi za sanaciju banaka trebali bi u roku od deset godina raspolagati s jedan posto iznosa od osiguranih štednih pologa.
Zajednički fond za sanaciju banaka tako bi na kraju raspolagao s otprilike 60 milijardi eura. Kako prenosi Reuters, to znači da bi nacionalni fondovi za sanaciju banaka u prvoj godini imali 0,1 posto osiguranih štednih pologa, u drugoj 0,2 posto itd. U slučaju da novac prikupljen u nacionalnom fondu u prvoj godini ne bude dovoljan za likvidaciju banke, fondovi u drugim članicama eurozone, po prijedlogu, moći će priskočiti u pomoć s najviše 10 posto svojeg novca. U drugoj godini, nacionalni fond morat će iskoristiti 90 posto svojih sredstava prije nego bude mogao zatražiti pomoć europskih partnera, koji će moći pomoći s najviše 20 posto svojeg novca.
Nacionalni fond morao bi tako svake godine izdvojiti 10 posto manje sredstava, a drugi europski partneri 10 posto više. U desetoj godini nacionalni će fond morati potrošiti samo deset posto sredstava prije nego bude mogao zatražiti pomoć europskih partnera, a oni 100 posto svojih sredstava. Budu li troškovi likvidacije banke tijekom tih deset godina veći od nacionalnog fonda i raspoložive pomoći drugih članica eurozone, nacionalni bi fond mogao uvesti novi namet svojem bankovnom sektoru.
Bude li i to premalo, nacionalna vlada mogla bi pomoći kratkoročnim zajmom koji će banke kasnije vratiti, a ako ni vlada ne bude imala novca, moći će zatražiti program pomoći od Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM), stalnog kriznog fonda eurozone vrijednog 500 milijardi eura, kao što je 2012. učinila Španjolska. Svi nacionalni fondovi za sanaciju banaka ujedinit će se za deset godina u jedan zajednički fond koji će financirati sve likvidacije banaka u eurozoni i značiti punu podjelu odgovornosti za rizik. "U 11. godini, ukida se podjela na nacionalne fondove", kaže se u dokumentu. Uspostava tog fonda i složen sustav podjele rizika i troškova kroz deset prijelaznih godina regulirat će se novim međuvladinim sporazumom, koji članice eurozone moraju dogovoriti do 1. ožujka 2014.
Odluke o sanaciji ili likvidaciji banaka i korištenju novca iz zajedničkog fonda donosit će poseban odbor, novo europsko tijelo koje će činiti predstavnici članica eurozone i europskih institucija. Odbor će glasovati kvalificiranom većinom, po prijedlogu litavskog predsjedništva, kako prenosi Reuters. Europska komisija ocjenjivat će je li odluka odbora prihvatljiva ili ne. Ako ne reagira u određenom roku, odluka odbora stupit će na snagu automatski.
Ako se ne bude slagala s odborom, smatrajući da na odluku treba uložiti prigovor ili je promijeniti, odluka bi se prebacila na Vijeće EU-a, koje čine predstavnici svih 28 članica EU-a. Ako Vijeće EU-a ne donese odluku u određenom roku, odluka odbora stupit će na snagu automatski. Vijeće bi odluku, po prijedlogu, donosilo običnom većinom. Novost u prijedlogu je odredba koja nalaže dvotrećinsku većinu članova odbora za odobrenje korištenja većih iznosa, što je definirano kao više od 20 posto ukupne gotovine s kojom fond raspolaže. No, svaka članica pritom ne bi imala pravo na jedan glas. Glasovi bi umjesto toga bili ponderirani u skladu s "kapitalnim ključem" Europske središnje banke (ECB), što znači da bi najveće zemlje imale najveće težinu.
Mala skupina predvođena Njemačkom (primjerice Njemačka, Finska i Nizozemska) mogle bi prema tome blokirati korištenje zajedničkog novca. Jedinstveni sustav obuhvaćao bi sve banke, kao i jedinstveni nadzor banaka pod okriljem Europske središnje banke (ECB), koji čini prvi stup bankovne unije. Nacionalne vlasti za sanaciju banaka bile bi odgovorne za manje banke koje nisu pod izravnim nadzorom ECB-a. Ako bi za njihovu likvidaciju bio potreban zajednički fond, odgovornost za to preuzimao bi središnji odbor eurozone.
Bankovnu uniju činit će jedinstveni nadzor banaka, jedinstveni sustav rješavanja bankovnih kriza i zajednički sustav za osiguranje štednih depozita. Jedinstveni nadzor banaka pod okriljem Europske središnje banke (ECB) postat će operativan u studenome 2014., a jedinstveni sustav za sanaciju i likvidaciju banaka zaživjeti bi trebao 1. siječnja 2015. Pregovarači europskih institucija postigli su prošli tjedan dogovor o direktivi o spašavanju i sanaciji banaka, prema kojoj će troškove sanacija banaka u poteškoćama snositi u prvom redu njihovi dioničari i vjerovnici (tzv. bail-in), a ne porezni obveznici (tzv. bail-out).
Direktiva će se primjenjivati u svih 28 članica EU-a, a predviđa da su bankovni polozi osigurani do iznosa od 100.000 eura, dok će se veći iznosi također moći koristiti za spašavanje banaka, ali tek nakon što se iscrpe sve druge mogućnosti. To će se početi primjenjivati od početka 2016.
