Prema prijedlogu, sezonska bi se sniženja mogla otvarati najviše dva puta godišnje - od 1. do 15. siječnja, te od 1. do 15. srpnja i to u maksimalnom trajanju od 60 dana. Iznimno ako nisu prodani svi proizvodi, trgovac može nastaviti s prodajom proizvoda po sniženoj cijeni sve do isteka zaliha, no prodaju nije dopušteno oglašavati kao sezonsko sniženje. Ako se sezonsko sniženje cijena iskazuje u postotnom rasponu, najveći se postotak sniženja cijena mora odnositi na najmanje jednu petinu svih proizvoda koji se prodaju na sezonskom sniženju.
Akcijska prodaja ne bi smjela trajati dulje od 30 dana, i to po cijeni koja je niža od cijene tog proizvoda u redovnoj prodaji. Rasprodajom se smatra prodaja proizvoda po nižoj cijeni u slučaju prestanka poslovanja trgovca, prestanka poslovanja u prodajnom objektu, prestanka prodaje određenog proizvoda iz predmeta poslovanja trgovca, 'više sile' kada je poslovanje trgovca ozbiljno ugroženo te obavljanja složenijih građevinskih radova unutar ili na prodajnom prostoru.
Obzirom da su pojedini trgovci u proteklom razdoblju narušavali tržišno natjecanje prilikom akcijskih prodaja, sniženja i rasprodaja, a zbog čega su potrošači vrlo često bili zavarani te donosili odluke o kupnji bez točnih i potpunih informacija, bilo je potrebno detaljno urediti to područje, poručuju iz Ministarstva gospodarstva te napominju kako je za sve posebne oblike prodaje, uključujući i odobravanje popusta zajedničko isticanje dviju cijena i to redovne cijene i cijene važeće tijekom trajanja takvog oblika prodaje.
Kada je riječ o jačanju uloge jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u provedbi politike zaštite potrošača, u Ministarstvu ističu kako su, u odnosu na dosadašnji zakonodavni okvir, podrobnije propisane aktivnosti lokalne samouprave, a to se prvenstveno odnosi na jačanje njihove uloge na području savjetovanja potrošača. Predloženo je također i da Ministarstvo vodi upisnik udruga i saveza udruga za zaštitu potrošača, a u koji će se moći upisati samo udruge i savezi udruga koji će ispunjavati uvjete propisane zakonom.
Udruge za zaštitu potrošača su važan dionik u provođenju politike zaštite potrošača, koje u svom djelovanju moraju biti neovisne od trgovaca te se stoga za njihov rad osiguravaju sredstva u državnom proračunu, poručuju iz resornog ministarstva. Slijedom toga, ističu, pokazalo se potrebnim utvrditi i kriterije koji će omogućiti prepoznavanje reprezentativnih udruga koje svojim aktivnostima doprinose edukaciji i informiranju potrošača čime doprinose razvoju politike zaštite potrošača, a što će osigurati transparentnije trošenje tih sredstava.
Predsjednik Saveza udruga za zaštitu potrošača Ilija Rkman poručuje kako je nacrt prijedloga zakona sadržajni tekst te iskorak prema načelima europske politike potrošača, no naglasio je i kako ima prostora za dopune i "brušenje" koje bi trebalo uslijediti tijekom javne rasprave. Zakon mora poručiti društvenu odgovornost svih nacionalnih nositelja zaštite potrošača, jamčiti balans gospodarsko-pravnih interesa između potrošača i poslovnog sektora i etiku poslovanja trgovaca i davatelja usluga, rekao je Rkman za Hinu.
Budući zakon, kazao je, mora ostvariti djelatnu i interaktivnu suradnju svih nacionalnih nositelja zaštite potrošača. Obzirom da se nacrt zakona temelji na sedam direktiva EU držimo kako je potrebno zastupnicima Hrvatskog sabora dati prijevode ili cijele direktive ili najbitnijih dijelova koji se odnose na nacrt zakona te 10 načela politike potrošača EU, poručio je. Rkman također predlaže da se nakon javne rasprave organizira sjednica Nacionalnog vijeća za zaštitu potrošača kako bi se do kraja "izbrusio" Nacrt zakona uvažavajući dobivene primjedbe, prijedloge i sugestije.
