U petak će na birališta Česi i Irci, s tim da Česi mogu glasovati i u subotu. U subotu se izbori održavaju i u Latviji, Slovačkoj i na Malti, a u svim ostalim zemljama članicama u nedjelju, 25. svibnja. Ankete pokazuju da će nakon šest godina krize, štednje i velike nezaposlenosti izbore obilježiti jačanje "protueuropskih populista", kako se u europskom žargonu naziva krajnje desne i krajnje lijeve, populističke i euroskeptične stranke kao što su francuska Nacionalna fronta (FN), nizozemska Slobodarska stranka (PVV), britanski UKIP, grčka Siriza i talijanski Pokret pet zvijezda, koje bi zajedno mogle dobiti gotovo četvrtinu glasova.
U sazivu na odlasku pučani su imali 274 zastupnika, uključujući petero iz HDZ-a, a socijalisti 195, uključujući petero iz SDP-a. Liberali (ALDE) su imali 85 zastupnika, Zeleni 58, konzervativci (ECR) 56, uključujući Ružu Tomašić iz HSP-a dr. Ante Starčevića, a europska krajnja ljevica (GUE/NGL) 35 zastupnika, uključujući laburista Nikolu Vuljanića. Krajnja desnica (EFD) imala je 33 zastupnika, a nezavisnih je bilo 30. Po zadnjim procjenama Poll Watcha uoči izbora, pučani i socijalisti u mrtvoj su utrci. EPP-u se predviđa 217 mandata, a socijalistima 201. Liberali će pasti na 59, konzervativci na 42, a zeleni na 44 zastupnika, pokazuju ankete.
Očekuje se rast krajnje ljevice na 53 zastupnika i krajnje desnice na njih 40. Utrostručit će se broj neovisnih zastupnika, na 95, ali radi se mahom o pripadnicima euroskeptične i radikalno desne struje. Hrvatski građani biraju 11 zastupnika, jednog manje nego sada jer se njihov broj smanjuje sa 766 na 751, i to prvi put na puni mandat. Ovo su prvi izbori u povijesti na kojima bi gotovo 400 milijuna birača moglo prvi put neizravno utjecati na izbor novog predsjednika Europske komisije. Europsko vijeće, dakle predsjednici država ili vlada, kao i dosad imenuje kandidata za predsjednika Europske komisije, no ovaj put, na temelju Lisabonskog ugovora, odluku mora donijeti kvalificiranom većinom vodeći računa o rezultatima izbora za Europski parlament.
Najveće europske političke stranke istaknule su prvi put u povijesti svoje kandidate za predsjednika Europske komisije te smatraju da bi ga trebala dati ona stranka koja na izborima osvoji najviše glasova. To, međutim, nije sigurno jer se neki europski čelnici ne slažu s takvim tumačenjem ugovora. Isticanjem vodećih kandidata ili nositelja lista također se željelo Europski parlament približiti biračima, koji od prvih europskih izbora 1979. godine u sve manjem broju izlaze na birališta.
Budući da nema europskog demosa, europski su izbori zapravo zbroj 28 usporednih izbora u zemljama članicama i kao takvi dobra su prilika za odmjeravanje političkih snaga na nacionalnoj razini. Kandidat desnog centra za predsjednika Europske komisije je bivši luksemburški premijer Jean-Claude Juncker, a socijalista dosadašnji predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz. Kandidat liberala je bivši belgijski premijer Guy Verhoftadt, kampanju Zelenih vode Jose Bove i Franziska Keller, a krajnju ljevicu Grk Aleksis Cipras. Prve projekcije novog sastava Europskog parlamenta bit će objavljene u nedjelju, 25. svibnja poslije 22 sata, a prvi rezultati poslije 23 sata.
Rezultati se ne bi smjeli objavljivati prije nego što se zatvore sva birališta u Europskoj uniji, a to su birališta u Italiji, gdje se može glasovati do 23 sata. Međutim, i ranije je bilo čestog kršenja tog pravila, pogotovo u zemljama koje imaju izbore dva, tri dana prije ostalih. Izravni izbori za Europski parlament održavaju se svakih pet godina od 1979. godine. Države članice u Europskom parlamentu mogu imati najmanje šest zastupnika, a najviše 96, proporcionalno broju stanovnika. Njemačka ima najviše zastupnika - 96, Francuska 74, Velika Britanija i Italija 73, Španjolska 54, Poljska 51, a Malta, Luksemburg, Cipar i Estonija po šest.
Odziv na europske izbore svaki je put sve slabiji te je sa 62 posto 1979. pao na 43 posto 2009. godine. Na zadnjim izborima 2009. najmanji je odziv bio u Slovačkoj (19,63 posto). Glasovanje je obvezatno u samo četiri države članice: Grčkoj, Cipru, Belgiji i Luksemburgu. Odziv mladih ovaj bi put trebao biti veći nego do sada. Svaki građanin Europske unije koji boravi u nekoj drugoj državi članici čiji nije državljanin u njoj ima aktivno i pasivno biračko pravo na izborima za Europski parlament. U svim državama članicama glasovati mogu oni s navršenih 18 godina, osim u Austriji, gdje to pravo ostvaruju mladi u dobi od 16 godina. Najniža dob za kandidaturu na izborima u većini je država članica 18 godina. Iznimke su Belgija, Češka, Estonija, Grčka, Irska, Latvija, Litva, Poljska, Slovačka i Ujedinjeno Kraljevstvo (21 godina), Rumunjska (23 godine) te Italija i Cipar (25 godina).
U nekim državama članicama (Češkoj, Danskoj, Estoniji, Njemačkoj, Grčkoj, Nizozemskoj i Švedskoj) kandidature mogu podnositi samo političke stranke i političke organizacije. U svim drugim državama članicama za kandidaturu je potrebno prikupiti određeni broj potpisa ili je mora poduprijeti određeni broj glasača, a u nekim slučajevima potreban je i novčani polog. U nekim državama članicama (npr. Francuskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj te u Ujedinjenom Kraljevstvu osim Sjeverne Irske) birači ne mogu mijenjati redoslijed kandidata na listi. U drugima (npr. Austriji, Belgiji, Danskoj, Finskoj, Hrvatskoj, Italiji, Luksemburgu, Nizozemskoj i Švedskoj) redoslijed kandidata na listi može se mijenjati korištenjem prenosivih glasova. U Luksemburgu glasači čak mogu birati kandidate s različitih lista, a u Švedskoj na listu čak mogu dodati imena ili ih s nje ukloniti.
U Hrvatskoj se primjenjuje sustav preferencijalnoga glasovanja po kojemu građani, osim mogućnosti glasovanja za određenu listu, imaju pravo zaokružiti i određenog kandidata s te liste. Preferirani glasovi uvažavaju se samo ako je njihov broj za pojedinog kandidata najmanje 10 posto glasova koje je osvojila pojedina lista. Cijela zemlja je jedna izborna jedinica, a izborni prag iznosi pet posto.
Što nakon izbora? Predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy pozvao je čelnike 28 država članica Unije na neslužbenu večeru u Bruxelles 27. svibnja kako bi razgovarali o nasljedniku Josea Manuela Barrosa, koji je Europsku komisiju vodio zadnjih deset godina. Europski čelnici razmotrit će ima li neki od kandidata većinu u Parlamentu. Kandidat za predsjednika Europske komisije bit će imenovan na sastanku na vrhu Europske unije od 26. do 27. lipnja.
Novoizabrani europski zastupnici u lipnju bi trebali sastaviti političke skupine u Europskom parlamentu. U ovom sazivu bilo ih je sedam i one predstavljaju više od 160 nacionalnih stranaka: Skupina Europske pučke stranke (demokršćani, EPP), Skupina Progresivnog saveza socijalista i demokrata (S&D), Skupina Saveza liberala i demokrata za Europu (ALDE), Skupina Zeleni/Europski slobodni savez (Greens/EFA), Skupina Europskih konzervativaca i reformista (ECR), Skupina Ujedinjene europske ljevice i Nordijske zelene ljevice (GUE/NGL) i euroskeptična Skupina Europe slobode i demokracije (EFD), a zastupnici koji ne pripadaju nijednoj od tih skupina nazivaju se neovisnima (NI).
Francuska Nacionalna fronta (FN) i nizozemska Slobodarska stranka (PVV) mogle bi osnovati novu krajnje desnu političku skupinu. Za to im je potrebno najmanje 25 zastupnika iz sedam država članica. Konstituirajuća sjednica novog saziva Europskog parlamenta održat će se od 1. do 3. srpnja, a zastupnici će tada izabrati i novog predsjednika tog parlamenta. Predsjednik Europske komisije izabrat će se na skupnoj sjednici Europskog parlamenta od 14. do 17. srpnja. Kandidat kojeg predloži Europsko vijeće mora dobiti potporu 376 od 751 zastupnika. Ako predloženi kandidat ne dobije potporu Europskog parlamenta, Europsko vijeće u roku od mjesec dana mora predložiti novoga. Kandidate za nove povjerenike Europske komisije ispitat će tijekom rujna mjerodavni odbori Europskog parlamenta. Ispitivanja su javna i nisu formalnost jer su zastupnici znali odbiti kandidate s kojima nisu bili zadovoljni.
Parlament bi u listopadu trebao glasovati o cijeloj Europskoj komisiji. Potrebna je natpolovična većina glasova. Nova Europska komisija dužnost bi trebala preuzeti 1. studenoga, do kada traje mandat ovoj. Europski čelnici do kraja godine moraju izabrati i novog predsjednika Europskog vijeća, koji će zamijeniti Hermana Van Rompuya, te novoga visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku koji će zamijeniti Catherine Ashton.
