Mirenje može biti brže i jeftnije od sudovanja i moguće ga je primijeniti za rješavanje sporova u svim sferama društvenog života, od obiteljskih pa sve do više milijuna kuna vrijednih korporativnih sporova. No, po riječima suca Viskog trgovačkog suda i predsjednika Hrvatske udruge za mirenje Srđana Šimca, ono još nije dovoljno zaživjelo ni u Hrvatskoj niti u EU, gdje se mirenjem trenutno riješava tek do jedan posto sporova. Brojni su psihološki razlozi zbog kojih se ljudi znatnije ne okreću mirenju, kaže Šimac.
Primjerice, ljudi ne vole novinu, pitaju se tko su to izmiritelji, a ako im netko punudi nagodbu smatraju to znakom slabosti. Osim toga, većina ne želi preuzeti odgovornost za nagodbu, jer je borba protiv korupcije uplašila poštene i nepoštene, naročito državna i lokalna tijela koja spor rađe prepuštaju sudu. Šimac, međutim, kaže da sud ne bi smio biti prvo i jedino mjesto za rješavanje sporova. "Upravo zbog toga što svi ljudi idu na sudove rješavati svoje sporove, sudovi su zatrpani, a takav pravni postupak nije jedini, ni najbolji, niti najbrži put", ustvrdio je Šimac.
Zbog toga se, dodao je, pokušalo pronaći paralelni svijet rješavanja sporova u kojem bi ljudi izvan sudova izravno komunicirali i u kojem bi preuzeli brigu za svoje sporove. Tako se pojavilo mirenje, a zapravo je riječ o više tisuća godina starom postupku koji se primjenjivao dok nije bilo sudova ni pravnika. "Danas mirenje koriste svi jer je riječ o umjetnosti komunikacije i upravljanja konfliktom", kaže Šimac. Mirenje je u Hrvatskoj uvedeno 2003. usvajanjem Zakona o mirenju, a 2006. je uvedeno i na sudove.
Šimac kaže da su početni uspjesi bili jako dobri. Tako je prve godine na Visokom trgovačkim sudu postignuto 150 nagodbi, no taj proces se kasnije usporio, ali Šimac očekuje da bi mogao ojačati u bliskoj budućnosti. Iako bi se sudska medijacija mogla primjenjivati na svim sudovima, ona se događa na dva do tri suda, a ima i nekoliko medijacijskih centara, ali nitko još nema veliki broj sporova. "Ljudi jednostavno ne znaju, sva istraživanja pokazuju da je najveći problem u razvoju mirenja nedostatak informacija", objašnjava Šimac. Tu metodu moguće je primijeniti za rješavanje sporova u širokoj lepezi područja, od sporova u školama i u obitelji do potrošačkih i gospodarskih sporova.
Mirenje se može primijeniti čak i u kaznenim predmetima za maloljetne i mlađe punoljetne osobe koje su počinile prvo kazneno djelo. Umjesto da ih se ubaci u sustav daje im se prilika da se nagode sa žrtvom. "Od njih se traži da se ispričaju, nadoknade štetu, primjerice poprave ogradu. Takovo ponašanje se prati i ako sve bude dobro brišu se iz evidencije kao da se ništa nije dogodilo", kaže Šimac. Obiteljsko mirenje je ušlo u novi Obiteljski zakon kao obvezno u dijelu koji se odnosi na djecu. Roditelji se dogovaraju sami bez da im se nameće rješenje i u interesu svoje djece onda postižu velike rezultate.
Stranke nakon 18 godina sudovanja mirenjem zakopale ratne sjekire U mirenju izmiritelj pomaže strankama da dođu do vlastitog rješenja, on ne donosi rješenja, a sve se završava nagodobom čiji sadržaj određuju stranke, dok ih medijator vodi prema tom rješenju, predlaže i smiruje. Prednost nagodbe u sudskom postupku ili mirenja izvansudskim putem je da nema, primjerice, žalbe, revizije na Vrhovnom sudu, ustavne tužbe ni ovrhe kojom se prisilno izvršava presuda. Sporovi mirnim putem se rješavaju na prvom, drugom ili trećem sastanku, kaže Šimac.
Prisjetio se slučaja kad je mirenjem u svega nekoliko sati riješen imovinski spor koji je na sudu trajao čak 18 godina. "Nakon što je sudac poslije višegodišnje pravne bitke uputio stranke na mogućnost mirenja, one su spor riješile mirnim putem nakon tri sastanka održana unutar dva tjedna", kazao je Šimac. Iako su zaraćene strane na mirenje došle "nabrušene" posljednji sastanak su napustile rukujući se. "Stranke su nas pitale - zašto mi nismo znali prije za ovo? Bili su sretni, zakopali su ratnu sjekiru", ispričao je. To su nevjerojatni obrati.
Ljudi na mirenje dođu potpuno ljuti, padnu tu, uz povišene tonove, teške riječi, a kad iz sebe izbace emocije odjednom se počnu dogovarati. Primjerice, na Visoki trgovački sud su u pratnji odvjetnika došla dvojica direktora privatnih tvrtki koji u osam godina trajanja spora u prvom stupnju nikad nisu međusobno razgovarali. Nakon četiri i pol sata oštrog pregovaranja postigli su dogovor i nastavili poslovnu suradnju. "Mi tu volimo reći - svi imamo tipku za suradnju i za suprotstavljanje.
U medijaciji tražimo da ugasimo tipku za borbu i da se uključi tipka za suradnju i onda se dogodi taj magični moment kad se svi umire i počnu tražiti rješenje", kaže Šimac. Iako postoji niz dobrih primjera, brojka još uvijek nije velika. Na zagrebačkom Općinskom građanskom sudu postigne se par stotina mirenja godišnje, a na Visokom trgovačkom sudu manje od sto, kaže Šimac. Od sporova koji se rješavaju mirnim putem 60 posto ih završi nagodbom. Dodao je da se mirenje slabo razvija i u Europskoj uniji, dok prednjače SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland i Engleska. "Nekako kao da su anglosaksonci to snažnije prepoznali ili su možda više individualci pa se bolje brinu o svojem interesu", kaže Šimac.
Slijedom podrške EU-a u snažnijem uvođenju postupka mirenja u državama članicama unije, Hrvatska udruga za mirenje od 13. do 17. listopada organizira tjedan mirenja kroz koji će u prostorijama te udruge biti održana predavanja, radionice i okrugli stolovi o postupku mirenja kao izvansudskom načinu rješavanja sporova.
