Švedski premijer Fredrik Reinfeldt, koji u ovom polugodištu predsjeda Europskim vijećem, u stalnu je telefonskom kontaktu sa svojim europskim kolegama, ali za sada nema dogovora tko će biti prvi stalni predsjednik toga vijeća i visoki predstavnik za vanjsku politiku i zajedničku sigurnost, neka vrsta ministra vanjskih poslova. "Na osnovi razgovora koje vodim u zadnje vrijeme nadam se da ćemo u četvrtak moći postići politički dogovor", napisao je Reinfeldt u pismu kojim svoje kolege poziva na sastanak.
Postigne li se dogovor, odluka će biti formalizirana kroz pisanu proceduru 1. prosinca na dan kad na snagu stupi Lisabonski ugovor. Sastanak počinje u četvrtak u 18 sati, a švedsko predsjedništvo najavljuje konferenciju za novinare oko 21 sat, no hoće li sastanak do tada završiti, ovisit će o ishodu rasprave. Ne isključuje se mogućnost da potraje do kasno u noć. Premijer Reinfeldt još je prije nekoliko dana rekao da na taj sastanak kani doći s po jednim kandidatom za svako od slobodnih mjesta. Ali to u ovom trenutku uopće nije sigurno pa se ne isključuje mogućnost da se na sastanku glasuje i da se tako završi izbor.
Bude li glasovanja, odluka se mora donijeti kvalificiranom većinom i to, kako tumači švedsko predsjedništvo, po pravilima Ugovora iz Nice koji je na snazi do 1. prosinca. Po tom sustavu glasovanja, svaka zemlja članica ima određen broj glasova ovisno o njezinoj demografskoj težini. Primjerice, najveće članice Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija imaju svaka po 29 glasova, a najmanja Malta tri. Da bi neka odluka prošla, mora dobiti 255 od 345 mogućih glasova i za nju mora glasovati najmanje 18 zemalja. t.j. dvije trećine članica. Bilo koja zemlja članica može tražiti da se provjeri predstavljaju li zemlje koje su glasovale za najmanje 62 posto stanovništva EU-a. Švedsko predsjedništvo svakako bi htjelo izbjeći glasovanje o tako važnim pitanjima jer bi nadglasavanje nekih članica moglo izazvati nove podjele u Uniji.
U međuvremenu, u Bruxellesu se sve glasnije kritizira postupak izbora prvoga stalnog predstavnika i prvog ministra vanjskih poslova. Predsjedatelj Europskog vijeća vodi tajne razgovore s čelnicima ostalih zemalja, što mnoge podsjeća na konklave za izbor pape. U tisku se svaki dan pojavljuju nova imena, a pritom nitko ne zna kakva je slika o Europi tih kandidata. "To je karikatura od demokracije. Čini mi se da 27 čelnika, a naročito Angela Merkel i Nicolas Sarkozy, traže osobe koje neće njih zasjeniti", kaže čelnik Zelenih u Europskom parlamentu Daniel Cohn-Bendit. Sigurno je da nitko ne zavidi švedskom premijeru na teškoj zadaći pronalaženja odgovarajućih kandidata koji trebaju zadovoljiti više kriterija.
Riječ je o tome da se mora postići ravnoteža ljevica - desnica, male - velike zemlje, zatim zemljopisna ravnoteža između istoka i zapada te sjevera i juga kontinenta. U zadnje vrijeme raste i pritisak da na jedan od položaja treba biti izabrana žena kako bi se postigla spolna ravnoteža.
Po nepisanu dogovoru, predsjednik Europskog vijeća trebao biti s desnog centra iz neke male ili srednje velike zemlje, a visoki predstavnik za vanjsku politike treba biti socijalist iz neke velike zemlje članice, ali i to se može promjeniti. Kao glavni favorit za predsjednika Europskog vijeća spominje se belgijski premijer Herman van Rompuy.
Taj 62-godišnji flamanski demokršćanin uspio je u nešto manje od godinu dana, koliko je na čelu belgijske vlade, donijeti određenu stabilnost u zemlji kojom je teško vladati zbog stalnih napetosti između Flamanaca na sjeveru zemlje i frankofonog stanovništva na jugu. Van Rompuy ima ugled osobe koja zna graditi konsenzus, a kritičari mu zamjeraju sivilo i nedostatak karizmatičnosti. Britanski euroskeptični tabloid u srijedu je na naslovnici objavio naslov: "Da Britanijom vlada Belgijac? To mora biti šala."
U igri su još neka imena kojima se daje više ili manje izgleda. Luksemburški premijer Jean-Claude Juncker, 54 godine, također s desnog centra, najdulje je na vlasti od svih čelnika u EU-u. Njemu je još 2004. nuđeno mjesto predsjednika Europske komisije, ali je to odbio. Smatra se pritajenim favoritom mnogih, ali bi mu se mogla suprotstaviti Velika Britanija jer je Juncker uvjereni Europljanin i federalist. Također mu se zamjera da, kao predsjednik euroskupine, nije bio aktivan kad je izbila financijska kriza. I premijer treće članice Beneluxa, Nizozemske, spada među favorite. Jan-Peteru Balkenendeu su 53 godine, demokršćanin je i vodi koalicijsku vladu u Nizozemskoj.
Na čelu vlade bio je i kad je Nizozemska odbacila europski ustav na referendumu u lipnju 2005. Bivši austrijski kancelar Wolfgang Schuessel, 64 godine, također se spominje kao kandidat. Njegovom se prednošću smatra to što je zadržao dobre odnose s njemačkom kancelerkom Angelom Merkel, a kritičari mu zamjeraju što je svojedobno u vladu primio krajnje desnu stranku Joerga Haidera, što je Austriju stajalo izolacije unutar EU-a. Bivša latvijska predsjednica Vaira Vike-Freiberga, 71 godina, sama se kandidirala za predsjednicu Europskog vijeća. Prednost bi joj mogla biti to što je žena, ali joj zamjeraju što je poduprla rat u Iraku.
Svojedobno najveći favorit, bivši britanski premijer Tony Blair, 55 godina, po svim pokazateljima nema nikakvih izgleda, ali Britanija i dalje inzistira na njegovoj kandidaturi, što mnogi smatraju taktičkim potezom kako bi London za sebe dobio važan resor u EK-u.
Kao budući visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku, koji će biti i potpredsjednik Europske komisije, najčešće se spominje bivši talijanski premijer Massimo D'Alema, 60 godina. Podupiru ga europski socijalisti, pošto je britanski ministar vanjskih poslova David Miliband rekao da ga ne zanima to mjesto i da ostaje u britanskoj politici. D'Alemi bi se mogle suprotstaviti neke bivše komunističke zemlje zbog njegove komunističke prošlosti, a kao nedostatak mu se navodi i slabo znanje engleskog jezika.
Španjolski premijer Jose Luis Rodrigez Zapatero kandidirao je svog šefa diplomacije Miguela Angela Moratinosa, 58 godina. Međutim, on je gotovo bez ikakvih izgleda s obzirom na to da je Iberijski poluotok već dao predsjednika EK-a, Portugalca Josea Manuela Barrosa, a i dosadašnji je visoki predstavnik za vanjsku politiku, iako s bitno manjim ovlastima Javier Solana, također Španjolac. U igri je i Catherine Ashton, 53 godine, povjerenica Europske komisije, koja pripada britanskoj Laburističkoj stranci. U zadnje vrijeme se spominje i Elisabeth Giugou, 63 godine, koja je u socijalističkoj francuskoj vladi bila ministrica europskih poslova. U njezine izglede malo tko vjeruje jer bi to značilo da bi francuska vlada morala žrtovati Michela Barniera kojeg je već kandidirala za člana Europske komisije.
Mjesto visokog predstavnika priželjkuje i sadašnji povjerenik za proširenje Finac Olli Rehn, ali je njegov nedostatak to što je liberal i što dolazi iz malene zemlje. Međutim, po diplomatskim izvorima, njega bi mogla poduprijeti Velika Britanija. U Europskoj uniji nije neobično da na kraju na čelne dužnosti bude izabran netko tko u početku nije bio ni u kakvim kombinacijama. Zadnji put se to dogodilo 2004. kad je iz šešira izvučen Jose Manuel Barroso pošto su Britanci blokirali izbor tadašnjega belgijskog premijera Guya Verhofstadta za predsjednika Europske komisije.
