Suci su jednoglasno odbili sve zahtjeve koji su se nakupili u 12 godina od donošenja zakona čije odredbe je osporilo 50-ak pojedinaca i desetak udruga umirovljenika, sindikata i političkih stranaka. Po broju podnesenih zahtjeva ovo je bio jedan od najvećih predmeta s kojima se do sada bavio Ustavni sud, a i samo obrazloženje odluke napisano na 50 stranica jedno je od najopširnijih.
Zakon o mirovinskom osiguranju donesen je 1998., a stupio je na snagu s prvim danom 1999. Već tada je podneseno desetak zahtjeva za ocjenom ustavnosti, a potom je sa svakom njegovom izmjenom ili dopunom, a bilo ih je također desetak, rastao ukupan broj zahtjeva nezadovoljnih tim zakonom. Matica hrvatskih umirovljenika grada Zagreba žalila se na način utvrđivanja visine mirovine za svako polugodište, smatrajući da one rastom zaostaju za plaćama te da usklađenje mirovina sa stopom rasta životnih troškova dovodi do ograničenja rasta mirovina u odnosu na rast plaća. No, ustavni suci su ustvrdili da postojeći način utvrđivanja vrijednosti mirovine nije neustavan te da način usklađivanja koji je odabrao zakonodavac osigurava djelomičnu usklađenost s kretanjem troškova života i plaća, a time i zaštitu kupovne moći umirovljenika.
Tvrdeći da je riječ o nejednakosti pred zakonom neki su osporavali odredbu po kojoj se vrhunski sportaši moraju osigurati kao takvi samo ako nisu osigurani po drugoj osnovi te odredbu da obrtnici koji u mirovini nastave voditi obrt moraju biti osigurani, dok oni koji posao nastave voditi preko poslovođe ili osnuju tvrtku ne moraju i ne obustavlja im se mirovina. Jedan od podnositelja zahtjeva žalio se da Ministarstvo financija krivo primjenjuje zakon jer u registar poreznih obveznika pod slobodne novinare, tzv. freelancere upisuje osobe koje ne ispunjavaju profesionalne uvjete, pravila struke i kodeks novinara. Ustavni suci su na to odgovorili da pri ocjeni ustavnosti nisu nadležni ocjenjivati primjenu zakona i da to može biti predmet ispitivanja samo u postupku koji se pokreće ustavnom tužbom.
Neke od predlagatelja smetalo je što se omogućilo da osobe koje nikada nisu bile obveznici osiguranja u posebnim slučajevima steknu pravo na osiguranje za slučaj invalidnosti ili tjelesnog oštećenja. Drugi su tvrdili da su svećenici, redovnice i redovnici u povlaštenom položaju jer im je, za razliku od nezaposlenih, omogućen dokup staža, iako do početka primjene zakona nisu ništa izdvajali na ime mirovinskog osiguranja. Osporavana je i odredba po kojoj jedni mogu u starosnu ili prijevremenu mirovinu bez obzira je li poslodavac za njih uplatio sve doprinose, a primjerice hrvatski državljani koji rade kod stranih tvrtki to ne mogu, ako nisu plaćeni svi dospjeli doprinosi. Dio predlagatelja smatrao je da zakon nije dovoljno pravno razradio i propisao neke pojmove, primjerice invalidnost nastalu izvan rada, a dio se, pak, žalio na restriktivnost zakona i smanjenje prava u odnosu na raniji zakon, posebice kod invalida rada.
Nekolicina predlagatelja tvrdila je da osporeni zakon zakida prava umirovljenika iz JNA i Narodnooslobodilačkog rata od 1941. do 1945. te da su oni zakinuti jer im mirovine dosežu jedva 40 posto mirovina časnika Hrvatske vojske. Dio zahtjeva za ocjenom ustavnosti nije prihvaćen jer su u međuvremenu izmijenjene ili ukinute odredbe na koje su se odnosili, dok su ostali odbijeni jer Ustavni sud u njima nije našao povrede ustavnih prava.
