Zakon predviđa uvođenje radnih i socijalnih sudova koji bi odlučivali u svim individualnim i kolektivnim radnim i socijalnim sporovima, primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku i Ovršnog zakona. Zakon propisuje hitnost rješavanja takvih sudskih postupaka - sud mora donijeti odluku u roku od dva mjeseca od zaprimanja tužbe i otpremiti je strankama, a ogriješi li se sudac o taj rok, čini tešku povredu dužnosti.
Propisuje se rok od osam dana za žalbu, kao i rok od tri dana za donošenje privremene mjere, a uvodi se i ogledni postupak u slučaju kolektivnih tužbi. Kao prvostupanjski radni i socijalni sudovi djelovali bi u središtima županija, dok bi u drugostupanjskom postupku odlučivao viši radni i socijalni sud u Zagrebu.
U kolektivnim i socijalnim sporovima radnici bi bili oslobođeni plaćanja sudske pristojbe, a u velikoj mjeri i ostalih sudskih troškova, dok bi sudac, ako je činjenično stanje nesporno, odluku mogao donijeti i bez javne rasprave. U individualnim sporovima sudovi bi mogli odlučiti da poslodavac snosi sve troškove postupka i ako radnik nije u cijelosti dobio spor.
Sudovi bi, rečeno je, radnicima pomagali u sastavljanju tužbi, kako bi se spriječilo odbacivanje tužbi, te ih podučavali o pravu na besplatnu pravnu pomoć. Milanka Opačić naglasila je da brojne članice EU već imaju takve sudove kao učinkovit mehanizam zaštite prava radnika, ali i interesa države da joj se uplaćuju porezi i doprinosi na plaće.
U prilog nužnosti donošenja zakona iznijela je podatke po kojima je lani u studenom 70.000 radnika radilo bez plaće i uplaćenih doprinosa, da se neuplaćeni porezi i doprinosi na plaće kreću oko 13,5 milijardi kuna, te da će, prema predviđanjima, do kraja ove godine bez plaće raditi 100.000 radnika.
Novi sudovi, istaknula je Opačić, doveli bi i do rasterećenja sudova, koji su u 2008. imali 200.000 neriješenih radnih sporova, pa svaki peti radnik čeka na osvarivanje svojih prava.
