Dosadašnji razvoj instituta skrbništva u Hrvatskoj možemo podijeliti u četiri razdoblja s obzirom na vremenski i zakonodavni okvir. Prvo razdoblje odnosi se na pravo Austrijskog općeg građanskog zakonika kojim su uvedeni instituti tutorstva i skrbništva. Tutorstvo je bilo namijenjeno osobama koje su pod očinskom vlašću dok su pod skrbništvom bile punoljetne osobe s duševnim smetnjama koje nisu bile sposobne brinuti o svojim „poslovima“. Skrbnik je više pažnje posvećivao imovini nego potrebama same osobe. U razdoblju nakon drugog svjetskog rata razlozi lišenja poslovne sposobnosti bivaju prošireni na osobe s dijagnozom duševne bolesti i osobe koje su nesposobne brinuti o svojim pravima i interesima (kronični alkoholizam, senilnost, rasipništvo). Uvodi se mogućnost postavljanja privremenog skrbnika kao i mogućnost djelomičnog lišenje poslovne sposobnosti.
Treće razdoblje određeno je Zakonom o braku i porodičnim odnosima. Potpuno lišenje poslovne sposobnosti temeljilo se na pretpostavci da osoba ne može brinuti o svojim pravima i interesima. Osobito su izdvojene dvije kategorije zdravstvenog stanja osobe kao pretpostavke za potpuno lišenje poslovne sposobnosti, duševna bolest i duševna zaostalost. Djelomično lišenje poslovne sposobnosti temeljilo se na pretpostavci da osoba svojim postupcima neposredno ugrožava vlastita prava i interese ili prava i interese drugih.
Posljednje razdoblje razvoja instituta skrbništva odnosi se na sadašnje stanje propisano Obiteljskim zakonom prema kojem je skrbništvo oblik zaštite maloljetnih osoba bez roditeljske skrbi, punoljetnih osoba koje nisu sposobne brinuti o sebi i osoba koje nisu iz drugih razloga u mogućnosti štititi svoja prava i interese (članak 149.). U nastavku ćemo se usmjeriti na predstojeće promjene u skrbništvu punoljetnih osoba.
Sud će u izvanparničnom postupku punoljetnu osobu koja zbog duševnih smetnji ili drugih uzroka nije sposobna brinuti se o osobnim potrebama, pravima i interesima ili koja ugrožava prava i interese drugih osoba, djelomice ili potpuno lišiti poslovne sposobnosti (članak 159. Obiteljskog zakona). Poslovna sposobnost je svojstvo da se vlastitom aktivnošću odnosno vlastitim očitovanjem volje stječu prava i obaveze. Da bi se utvrdila umanjena poslovna sposobnost, potrebno je provesti vještačenje koje provodi liječnik vještak. U dosadašnjoj sudskoj praksi javlja se dominacija psihijatrijske struke u sudskim postupcima vještačenja na način da se poslovna sposobnost osobe procjenjuje isključivo u odnosu na težinu bolesti. Pri tome se često zanemaruju individualne mogućnosti i potrebe same osobe koja je podvrgnuta vještačenju. Sama prisutnost invaliditeta ili duševne bolesti nerijetko rezultira automatskim oduzimanjem poslovne sposobnosti dok je pokretanje postupaka za njezino vračanje rijetkost.
Prema službenim statističkim podacima Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi na dan 31. prosinca 2010. godine u Republici Hrvatskoj bilo je ukupno 18.087 odraslih osoba pod skrbništvom. Iz statističkih podataka proizlazi da se institut potpunog lišenja poslovne sposobnosti (15.761 osoba) koristi šest puta češće nego institut djelomičnog lišenja (2.326 osoba). Možemo spomenuti i zaključak pravobraniteljice za osobe s invaliditetom da u postupcima za lišenje poslovne sposobnosti nema diferencijacije između potpunog i djelomičnog lišenja poslovne sposobnosti. Iz ovih podataka jasno je da sustav promiče potpuno lišenje poslovne sposobnosti i protektivni pristup temeljen isključivo na medicinskom modelu.
Praksa u Europskoj uniji ponešto je drugačija. Medicinski model sve više biva mijenjan socijalnim modelom prema kojem je u središtu pozornosti osoba i njezine mogućnosti, a ne isključivo bolest odnosno poteškoća. Modeli skrbništva temeljeni na supstitucijskom donošenju odluka zamjenjuju se modelima podrške pri odlučivanju. Europski sud za ljudska prava do sada je donio četiri presude u čijim je obrazloženjima opisana manjkavost postupka utvrđivanja poslovne sposobnosti, ali i kršenje prava osoba koje su bile podvrgnute postupcima lišenja poslovne sposobnosti (predmeti: X protiv Hrvatske (11223/04), Krušković protiv Hrvatske (46185/08), X i Y protiv Hrvatske (5193/09), Y protiv Hrvatske (68149/11).
Neki od važnijih zaključaka Europskog suda za ljudska prava u ovim predmetima ističu da se odluka suda ne može temeljiti samo na medicinskoj dokumentaciji. Odluku donosi sudac, a ne psihijatar. Sud osporava protektivni pristup skrbništvu temeljen na supstitucijskom donošenju odluka isključivo od strane skrbnika bez primjerenog uključivanja štićenika. Promiče se sustav podrške pri odlučivanju o interesima štićenika. Sud naglašava da je lišenje poslovne sposobnosti ekstremna mjera koju treba primjenjivati samo iznimno. Država ima druge načine da zaštiti i pruži podršku osobama koje ne mogu brinuti o svojim pravima i interesima.
Na tragu prethodnog ističemo i odredbe Konvencije o pravima osoba s invaliditetom koja je najmlađi dokument o ljudskim pravima koji su Ujedinjeni narodi donijeli u novom tisućljeću. Konvencija u članku 12. propisuje obvezu država stranka da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi osobama s invaliditetom osigurale pristup potpori koja bi im mogla biti potrebna za ostvarivanje pravne sposobnosti. Nadalje, propisano je da svaka osoba s invaliditetom ima jednako pravo na pravnu i poslovnu sposobnost kao i ostali građani. Konvencija ne traži da se promijeni tretman prema osobama kojima je oduzeta poslovna sposobnost, nego da se sustav supstitucijskog donošenja odluka (skrbništvo kroz lišavanje poslovne sposobnosti) zamijeni mehanizmima podrške osobama s invaliditetom za donošenje odluka.
Drugim riječima, Konvencija ne predviđa da bilo koja osoba s invaliditetom bude lišena poslovne sposobnosti pa tako ni osoba s duševnim smetnjama, intelektualnim poteškoćama, težim invaliditetom i sl. Konvencija zastupa promjenu paradigme i pomak od medicinskog modela skrbništva na socijalni model skrbništva. Iako je Republika Hrvatska ratificirala Konvenciju 2008. godine, institut skrbništva još uvijek počiva na tradicionalnom modelu supstitucijskog odlučivanja o pravima i interesima štićenika. S obzirom na prethodno, u bliskoj budućnosti očekujemo promjene i početak novog razdoblja u razvoju instituta skrbništva utemeljenog na socijalnom modelu i uvažavanju individualnih mogućnosti i potreba svakog čovjeka. Učinci skrbništva trebali bi biti socijalno uključivanje, osnaživanje i uvažavanje korisničke perspektive, a ne kao dosada, socijalna izolacija, stigmatizacija, marginalizacija i isključivanje štićenika iz procesa donošenja odluka. U skladu s promjenom paradigme očekuje se i znatno smanjenje sudskih postupaka potpunog lišavanja poslovne sposobnosti kao i češće pokretanje postupaka za vraćanje poslovne sposobnosti.
Željko Čižmek, univ. bacc. act. soc.
Literatura:
- Grđan, K. (2012.), Skrbništvo za odrasle osobe iz perspektive prava osoba s duševnim smetnjama u Hrvatskoj. U: Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, (2012). Poslovna sposobnost i skrbništvo – raskorak između Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i prakse, Zagreb.
- Milas, I. (2005.), Obiteljsko pravo i socijalna skrb – međuovisnost u svjetlu razvoja instituta skrbništva za punoljetne osobe. Revija za socijalnu politiku, 12 (3-4).