Prema članku 12. stavku 1. Zakona o radu, ugovor o radu sklapa se u pisanom obliku. Međutim, propust ugovornih strana (radnika i poslodavca) da sklope ugovor u pisanom obliku ne utječe na valjanost i postojanje usmeno sklopljenog ugovora. Uostalom i sama odredba članka 12. stavka 3. Zakona o radu polazi od pretpostavke da usmeno sklopljeni ugovor o radu postoji i da nije ništetan.
Naime, navedena odredba propisuje kako je poslodavac dužan uručiti „... pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru“, dakle, zakonodavac smatra ugovor sklopljenim u trenutku usmenog dogovora, bez obzira na nedostatak izrijekom propisane pisane forme iz stavka 1. članka 12. Zakona o radu.
Stoga se može smatrati da odredba članka 12. stavka 3. i 4. Zakona o radu otklanja stroge posljedice nedostatka propisanog oblika i forme ugovora predviđene kako općim propisima obveznog prava, tako i samom odredbom stavka 1. prethodno navedenog članka Zakona o radu.
U tom smislu sva prava i obveze koje proizlaze iz usmeno (pa tek kasnije i pisano) sklopljenog ugovora o radu, između poslodavca i radnika kao ugovornih strana, djeluju već od trenutka usmeno sklopljenog ugovora, bez obzira na trenutak njegove pisane realizacije odnosno dobivanja pisane forme.
Dakle, zakonodavac smatra da se radnik nalazi kod poslodavca u radnom odnosu od trenutka usmenog sklapanja ugovora o radu, ako se (ponekad tek izjavama svjedoka) dokaže da je takav dogovor prethodio pisanom sklapanju ugovora.
Naravno, te prethodno navedene odredbe Zakona o radu ne dolaze do primjene ako između poslodavca i radnika ugovor o radu zaista nije sklopljen (čak niti usmeno), jer istaknute zakonske odredbe članka 12. ne polaze od fikcije da ugovor o radu postoji i u slučaju kada on ne postoji, već samo otklanjanju posljedice nedostatka propisane forme (ništetnost ugovora), ukoliko je ugovor o radu uistinu usmeno sklopljen, te je u tom slučaju njegova pisana forma samo potvrda takvoga sklapanja ugovora.
Međutim, ako bi iz okolnosti konkretnog slučaja nedvojbeno proizlazilo da ugovor o radu nije sklopljen niti u nekom alternativnom obliku izvan propisane pisane forme (usmeno, pa čak i konkludentnim radnjama), smatralo bi se kako se ne radi o ugovoru o radu.
U tom smislu, primjerice, kod istodobnog radnog odnosa odnosno zaposlenja kod drugog poslodavca, ne može se smatrati da postoji radni odnos temeljen na usmenom sporazumu kod prvog poslodavca (Odluka Vrhovnog suda RH, Revr-225/08. od 13. kolovoza 2008.).
U svim ostalim slučajevima, kada nema određenih posebnih činjenica i okolnosti koje bi ukazivale drukčije, usmeni sporazum između radnika i poslodavca, odnosno usmeni ugovor o radu nije ništetan zbog nedostatka pisane forme, te proizvodi sve relevantne pravne posljedice za obe ugovorne strane kao i klasičan pisani ugovor o radu, i to od trenutka njegovog usmenog sklapanja.
Zaključno treba navesti da ukoliko poslodavac prije početka rada ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra se da je s radnikom usmeno sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme (članak 12. stavak 4. Zakona o radu).
Daniel Sever, dipl. iur.
