Pitanje postavljanja tužbenog zahtjeva u radnim odnosima posljednjih desetak godina je predmetom rasprave u kontekstu „neto ili bruto plaća?“. Naime, zakonska rješenja kroz to vrijeme nisu bila ista, u skladu s čim se mijenjala i sudska praksa.
Posebno treba naglasiti da je kod tog pitanja postojao raskorak u definiciji plaće između poreznih i radnopravnih propisa. Tako je pojam bruto plaće u sustav oporezivanja uveden još 1994. Zakonom o porezu na dohodak, no propisi radnog prava nisu istom dinamikom pratili porezne propise pa je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu iz 2003. propisano da se pod plaćom iz radnog odnosa uvijek podrazumijeva bruto plaća.
Međutim, neovisno o tome što se od 2003. godine pod plaćom u smislu toga Zakona podrazumijeva plaća u bruto iznosu, sudska praksa je kao i do tada, u postupcima radi isplate naknade plaće, radniku priznavala pravo na isplatu naknade plaće u neto iznosu, uz obrazloženje da radnik nije ovlašten, odnosno aktivno legitimiran, potraživati porez na dohodak i doprinose iz plaće. Stoga nije bilo riješeno pitanje doprinosa za mirovinsko osiguranje individualne kapitalizirane štednje koji je prema koncepciji mirovinske reforme privatna imovina mirovinskog osiguranika kojom on osobno raspolaže u skladu s posebnim propisima koji uređuju namjenu tog doprinosa.
Da bi se osigurala mogućnost utuženja tog doprinosa, odnosno naplata (naknade) plaće u bruto iznosu, Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN 88/05) dopunjen je Zakon o parničnom postupku te je u članku 433.a stavak 1. propisana obveza radnika da se novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, određene u bruto iznosu, utužuju u tom iznosu.
To je i potvrđeno 2008. godine, jer je u članku 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2008. (NN 84/08) propisano da je prema članku 433.a Zakona o parničnom postupku radnik novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, dužan utužiti u tom iznosu, pri čemu se smatra da je utužio bruto iznos, čak i ako to nije izričito naznačio.
Često su se javljale situacije da je poslodavac radniku uplatio doprinose iz i na plaću te porez i prirez, ali mu nije isplatio neto iznos ostvarene plaće. Zato je odredba članka 43. Novele Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da se u članku 433.a Zakona o parničnom postupku dodaje stavak 3., prema kojem radnik može u iznimnim situacijama utužiti i neto iznos, i više nego dobrodošla.
Naime, prema navedenoj zakonskoj odredbi, iznimno od stavka 1. toga članka, ako su plaćeni porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za individualiziranu štednju, radnik može tražiti, odnosno utužiti neto iznos. Dakle, tom zakonskom odredbom osigurano je rješenje za one životne situacije, kad poslodavac radniku uplati dio plaće koji se odnosi na bruto iznos, ali ne preostali neto iznos. Radnik je sada ovlašten zahtijevati isplatu preostalog dijela plaće, uz obvezu da u činjeničnom supstratu tužbe naznači da mu je isplaćen navedeni dio plaće.