Obitelj se smatra temeljnom ljudskom zajednicom koja nam pruža sigurnost, ljubav i zaštitu. Nažalost, zbog raznih čimbenika nije uvijek tako, pa se javljaju razni oblici zbrinjavanja potrebitih. Jedan od oblika zbrinjavanja je udomljavanje, odnosno udomiteljstvo. Prema zakonskoj definiciji, udomiteljstvo je oblik skrbi izvan vlastite obitelji kojim se djetetu ili odrasloj osobi osigurava smještaj i skrb u udomiteljskoj obitelji.
Donošenjem novog Zakona o socijalnoj skrbi, počela se provoditi reforma sustava socijalne skrbi čime se nametnula potreba usklađivanja propisa o udomiteljstvu. Zbog tih razloga, kao i zbog što brže deinstitucionalizacije domova socijalne skrbi, po hitnom postupku donesen je novi i opširniji Zakon o udomiteljstvu.
U Hrvatskoj trenutačno postoji 114 državnih i nedržavnih domova i drugih pravnih osoba koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi, te svega 1332 udomiteljske obitelji za djecu i mladež. Broj udomiteljskih obitelji za odrasle trenutno iznosi 1303, a u njima su smještene starije i nemoćne osobe, osobe s invaliditetom te psihički bolesne odrasle osobe.
Cilj novog Zakona je poboljšanje kvalitete usluga udomiteljske skrbi te povećanje broja udomiteljskih obitelji koje se mogu specijalizirati za pojedine vrste korisnika. Preciznije se definiraju prava i odgovornosti udomiteljskih obitelji, kao i odgovornosti zavoda za socijalnu skrb te se očekuje postupno smanjivanje broja korisnika koji su na smještaju u domovima.
U tu svrhu, pojednostavljen je postupak za davanje, obnovu, privremeno oduzimanje i prestanak dozvole za obavljanje udomiteljstva. Uvodi se pojam profesionalnog udomiteljstva za djecu i mlađe punoljetne osobe s invaliditetom koje se može obavljati kao samostalna profesionalna djelatnost, odnosno ovime se pruža mogućnost da udomljavanje prvi puta postane plaćeno zanimanje.
Međutim, da bi se dobio status profesionalnog udomitelja postoji nekoliko zakonskih uvjeta kao što su: završen fakultet (područje socijalnog rada, socijalne pedagogije, psihologije, logopedije, edukacijske rehabilitacije, radne terapije, odgoja i medicine) ili barem završeno srednjoškolsko obrazovanje medicinskog usmjerenja, najmanje pet godina iskustva kao udomitelj ili najmanje tri godine kao specijalizirani udomitelj ili pet godina rada u struci u dječjem domu ili drugoj ustanovi socijalne skrbi odnosno odgojno-obrazovnoj ustanovi (članak 23.).
Svaka osoba koja se želi baviti udomiteljstvom mora podnijeti zahtjev za davanje dozvole za obavljanje udomiteljstva (licencije). Zahtjev se podnosi ustrojbenoj jedinici Zavoda prema mjestu prebivališta podnositelja. Ako podnositelj zahtjeva ispunjava zakonske uvjete, mora proći obvezno osposobljavanje za udomitelja. Tek nakon uspješno završenog osposobljavanja, Zavod daje udomitelju dozvolu za rad određene vrste udomiteljstva i to na rok od pet godina (ranije je taj rok bio 3 godine, uz mogućnost produljenja na još tri).
Posebno su definirane vrste udomiteljstva koje se određuju prema potrebama smještenih korisnika (tradicionalno, specijalizirano, hitno i povremeno udomiteljstvo), te prema statusu udomitelja (nesrodničko, srodničko i profesionalno udomiteljstvo).
Tradicionalno udomiteljstvo podrazumijeva pružanje usluga skrbi djetetu i mlađoj punoljetnoj osobi bez odgovarajuće roditeljske skrbi koji ne odstupaju značajnije od razvoja i odrastanja djeteta iste životne dobi, te odrasloj osobi za zadovoljavanje svakodnevnih životnih potreba vezanih uz njegovu životnu dob ili zdravstveno stanje (članak 9.).
Specijalizirana udomiteljstva odnosila bi se na one korisnike kojima je potrebna posebna skrb, poput osoba s invaliditetom, HIV pozitivnih osoba, osoba s problemima ovisnosti, maloljetnih trudnica i slično. Ovisno o posebnim uslugama udomitelja pruženih korisniku, visina udomiteljske naknade za usluge specijaliziranog udomiteljstva određuje se u većem iznosu od naknade udomiteljima koji pružaju usluge tradicionalnog udomiteljstva i može se povećati za najviše 50%.
O hitnom udomiteljstvu radi se kada se korisniku, radi njegove sigurnosti, zaštite ili drugih životnih interesa mora zbog neke krizne situacije (elementarne nepogode, smrt skrbnika i sl.) hitno osigurati privremeni smještaj u udomiteljsku obitelj. Takav oblik udomiteljstva može trajati najdulje mjesec dana.
Kod povremenog udomiteljstva djeci i odraslim osobama pružaju se usluge skrbi na privremenom smještaju tijekom pripreme za stalni smještaj u tu udomiteljsku obitelj, ili pak za dijete ili odraslu osobu koja je na duljem smještaju u domu socijalne skrbi, kako bi se prilagodila na obiteljski način života ili pripremila na samostalan život. Trajanje povremenog udomiteljstva ograničeno je najdulje na tri mjeseca, osim u iznimnim situacijama.
Kao i do sada, dobna razlika između udomitelja i udomljenog djeteta ne smije biti manja od 20 godina niti veća od 50 godina, osim kad se radi o srodničkoj obitelji.
Iako se i kod donošenja Zakona o udomiteljstvu iz 2007. raspravljalo i na kraju odustalo od odredbe po kojoj udomitelji moraju imati završenu srednju školu, novim Zakonom ipak je uveden uvjet srednjoškolskog obrazovanja. Zbog stanja na terenu ovdje je uvedena jedna iznimka, naime, srodnički udomitelj može imati i niži stupanj obrazovanja ako se iz navedenih okolnosti utvrdi da je to u najboljem interesu korisnika (članak 18. stavak 2.).
Prema UNICEF-ovom istraživanju iz 2008. godine - Udomiteljstvo djece u Hrvatskoj - analiza stanja i prijedlog smjernica - udomitelji su najčešće osobe ženskog spola, prosječne dobi 51-52 godine, pri čemu je velika većina udomitelja s nezavršenom ili završenom osnovnom školom. Novela vezana uz obavezno srednjoškolsko obrazovanje udomitelja prouzročit će, dakako, poprilične probleme dosadašnjim udomiteljima.
Zakon također propisuje broj i vrstu korisnika po udomiteljskoj obitelji koji uvijek mora biti u interesu samih korisnika. Tako je propisano da u udomiteljskoj obitelji može biti smješteno najviše troje djece. Dopušten je smještaj i više od troje djece u istu udomiteljsku obitelj, uz iznimku da se radi o braći i sestrama, majci s malim djetetom ili korisnicima hitnog i povremenog udomiteljstva.
Omogućuje se i kvalitetnija stručna potpora udomiteljskim obiteljima od strane domova socijalne skrbi, regulirane su udomiteljske naknade i naknade za troškove smještaja, povećane su kazne za obavljanje udomiteljske djelatnosti bez dozvole te je uvedena određena vrsta nagrade u obliku priznanja za udomitelje koji su postigli izuzetne uspjehe u obavljanju udomiteljstva.
Novi Zakon o udomiteljstvu ukinuo je dosadašnji Zakon, a stupio je na snagu 10. kolovoza 2011. U idućih nekoliko godina planira se veće smanjenje broja djece u domovima i to zbog više razloga. Smještaj djeteta u domu je skup, no često nije niti primjeren zbog velikog broja korisnika. Budući da djeca u udomiteljskim obiteljima većinom provode 24 sata, time im se pruža individualniji pristup te kvalitetnija skrb nego u ustanovama. Isto tako, rasterećenjem i zatvaranjem domova, te premještanjem djece kod udomitelja, omogućila bi se profesionalizacija udomiteljstva na način da stručnjaci koji sada rade u domovima imaju mogućnost samostalno se posvetiti udomiteljstvu.
Iako je svrha Zakona poticanje udomiteljstva, još uvijek nije riješeno jedno od gorućih pitanja samih udomitelja, a to je pitanje mirovinskog staža. Naime, osobe koje se odluče samo za obavljanje poslova udomitelja, nemaju pravo na radni staž kao što je to riješeno primjerice u susjednim državama (Slovenija, Srbija). Tamo se nezaposlenim udomiteljima bez mirovinskog staža uplaćuju doprinosi što im itekako olakšava bavljenje tom vrstom posla, a i pružanje takvih pogodnosti najbolji je primjer kako ljude dodatno potaknuti i ohrabriti u vršenju ovog zahtjevnog i odgovornog oblika skrbi.
Pripremila: Marina Turković