Novo stajalište Ustavnog suda u vezi bračne stečevine i povjerenja u zemljišne knjige

Ustavni sud RH odlukom br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. djelomično je odstupio od svog dotadašnjeg stajališta o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog po (samo) jednom bračnom drugu, čiji je predmet zajednička imovina bračnih drugova, uslijed koje (ništavosti) kod takvih raspolaganja ne vrijedi (derogira se) načelo povjerenja u zemljišne knjige u korist trećih (odluke broj: U-III-493/2002 od 13. listopada 2004. i U-III-821/2007 od 18. lipnja 2008.).

Da podsjetimo, u svojoj odluci broj: U-III-493/2002 od 13. listopada 2004., kojom je odbio ustavnu tužbu u tom predmetu, Ustavni sud u bitnome je naveo:

„4. Polazeći od odredaba članka 283. ZBPO i članka 103. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, u daljnjem tekstu: ZOO), prvostupanjski sud je zauzeo stajalište da je ugovor o prodaji predmetne nekretnine sklopljen između prvotuženika i podnositelja ustavne tužbe, ništav. Slijedom toga, usvojio je tužbeni zahtjev tužiteljice, osim u dijelu kojim je od prvotuženika zatražena predaja posjeda nekretnine. Županijski sud je odbio podnositeljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu, prihvativši stajalište prvostupanjskog suda da je prvotuženik, sklopivši ugovor o prodaji s drugotuženikom, raspolagao zajedničkom imovinom protivno kogentnoj normi iz članka 283. ZBPO, što ima za posljedicu ništavost tog pravnog posla. U odnosu na žalbeni navod podnositelja da je u konkretnom slučaju stekao pravo vlasništva na temelju povjerenja u zemljišne knjige, Županijski sud ističe da zemljišnoknjižni upis ima svoj učinak samo u slučaju ispunjenja općih i posebnih pretpostavki za uknjižbu propisanih odredbama ZZK. Kako jedna od tih pretpostavki nije ispunjena (valjanost pravnog posla), stajalište je tog suda da se u konkretnom slučaju ne može steći pravo vlasništva niti na temelju povjerenja u zemljišne knjige.

5. Prema odredbi članka 277. ZBPO, imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine njihova je zajednička imovina. Uporište za tvrdnju da je ugovor o prodaji nekretnine sklopljen između B. F. i podnositelja ništav, sudovi nalaze u odredbama članka 283. ZBPO i članka 103. stavka 1. ZOO-a. Odredbom članka 283. stavka 1. ZBPO propisano je da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, dok je stavkom 2. istog članka propisano da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima. Prema odredbi članka 103. stavka 1. ZOO-a, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u parničnom postupku, kao i navedenih zakonskih odredaba, Ustavni sud je utvrdio da su sudovi, usvojivši tužbeni zahtjev tužiteljice, postupili sukladno mjerodavnim propisima.“

Nadalje, u svojoj odluci br. U-III-821/2007 od 18. lipnja 2008., Ustavni sud se, odbijajući ustavnu tužbu, pozvao na svoje prethodno citirano stajalište iz odluke broj: U-III-493/2002 od 13. listopada 2004. Dakle, potvrdio je stajalište iz navedene odluke.

U ovom konkretnom ustavnosudskom predmetu, podnositeljica C. B. d.d. Z. podnijela je ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-6211/06-2 od 9. listopada 2007., kojom je odbijena njezina žalba i potvrđena presuda i presuda na temelju priznanja Općinskog suda u Zagrebu, broj: P-10500/02 od 1. veljače 2006.

Navedenom prvostupanjskom odlukom utvrđeno je da je tužiteljica M. V. C. suvlasnica 1/2 stambene zgrade i dvorišta u Z., M. 5 (u nastavku: sporna nekretnina), slijedom čega su joj prvotuženik (njezin suprug T. C.) i drugotuženica (podnositeljica) dužni dozvoliti da se na temelju te odluke uknjiži kao suvlasnica 1/2 sporne nekretnine bez tereta.

U postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku odlukama redovnih sudova podnositeljici je kao drugotuženici naloženo dozvoliti tužiteljici da se na nekretnini, na kojoj je podnositeljica imala upisano založno pravo (hipoteku) na cijeloj nekretnini na temelju valjane isprave (ugovora o kreditu sklopljenog s prvotuženikom – suprugom tužiteljice), uknjiži tužiteljica kao suvlasnica jedne polovine sporne nekretnine, i to bez tereta u korist podnositeljice na svom suvlasničkom dijelu. Budući da je zbog nevraćanja kredita podnositeljica za njegovo ostvarivanje (prisilnu naplatu dospjele tražbine) ishodila pravomoćnu ovršnu ispravu, Ustavni sud ocjenjuje da je podnositeljica imala legitimno očekivanje da će svoju tražbinu moći ostvariti u cijelosti, odnosno prisilnom naplatom tražbine na cijeloj spornoj nekretnini.

Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je osporenim odlukama došlo do miješanja u podnositeljičino pravo vlasništva.

U postupku je utvrđeno da je sporna nekretnina stečena radom supružnika za vrijeme trajanja bračne zajednice. Obzirom na vrijeme stjecanja, kao mjerodavan zakon utvrđen je Zakon o braku i porodičnim odnosima (NN, br. 11/78, 45/89 i 59/90, u nastavku: ZBPO), prema kojem takva imovina predstavlja njihovu zajedničku imovinu (članak 277. ZBPO-a), kojom oni raspolažu sporazumno (članak 283. stavak 1. ZBPO-a).

Slijedom navedenog, a polazeći od utvrđenja navedenih u obrazloženju ove odluke, prema kojima, sažeto: „nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima“, sudovi su tužiteljicu utvrdili suvlasnicom sporne zajedničke imovine. Stajalište sudova je da u odnosu između navedenog načela kao općeg pravnog načela i načela povjerenja u zemljišne knjige, prednost treba dati navedenom načelu.

Ustavni sud prihvaća stajalište redovnih sudova da su za utvrđivanje statusa sporne imovine, kao zajedničke imovine bračnih drugova, kao i načina raspolaganja njome, mjerodavne, prije svega, odredbe ZBPO-a. Međutim, u odsutnosti posebnih odredbi u tom zakonu kao lex specialis, u pogledu valjanosti raspolaganja tom imovinom kao zajedničkim vlasništvom, primjenjuju se odredbe općih propisa. U okolnostima konkretnog slučaja, to su odredbe ZOO-a (o apsolutnoj ili djelomičnoj ništavosti pravnih poslova) te Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (o zajedničkom vlasništvu).

Iz mjerodavnih odredbi ZV-a (članak 61. stavak 2.), proizlazi da iznimno, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla, koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. Naime, polazeći od načela zaštite povjerenja trećih u pravnom prometu, u takvoj situaciji treća osoba valjano će steći pravo vlasništva na cjelokupnoj zajedničkoj imovini, ako se utvrdi da je ta treća osoba pošteni stjecatelj odnosno da je postupala u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige.

Proizlazi, dakle, da je za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe, bitna pretpostavka savjesnost i poštenje te treće osobe.

Polazeći od okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ocjenjuje relevantnim, mutatis mutandis, sljedeće pravno stajalište Europskog suda, izraženo u predmetu Depalle protiv Francuske (presuda, Veliko vijeće, 29. ožujka 2010., zahtjev br. 34044/02, § 85.):

„85. (...) Po shvaćanju Suda, pitanje je li kuća bila zakonito izgrađena ne treba biti predmet razmatranja u aktualnom slučaju. Navodna nezakonitost zgrade se u svakom slučaju ne može zamjeriti podnositelju, posebno zbog toga što nije osporeno da je 'vlasništvo' stekao u dobroj vjeri. Njegova situacija je zbog toga očito potpuno drugačija od situacije onoga tko je svjesno izgradio zgradu bez dozvole...“.

U konkretnom slučaju sudovi, međutim, ovu činjenicu nisu uopće utvrđivali. Smatrali su da (ne)savjesnost tužiteljice kao zajedničke (neupisane) vlasnice nije od utjecaja na ishod postupka, s time što sama savjesnost podnositeljice kao hipotekarnog vjerovnika nije dovedena u pitanje. Ustavni sud primjećuje da se u okolnostima konkretnog slučaja takvo stajalište redovnih sudova čini ustavnopravnom neprihvatljivim.

Naime, nesporno je da je opće načelo prava da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Međutim, i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa. Svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviših vrednota ustavnog poretka.

Primjeni li se navedeno stajalište na konkretan slučaj, to znači da se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu nije moglo ograničiti samo na podnositeljicu (je li postupala s povjerenjem u zemljišne knjige), već i na tužiteljicu, koja je od početka znala za raspolaganja svog supruga – sklapanje ugovora o kreditu s podnositeljicom, te zasnivanje hipoteke na cijeloj nekretnini radi osiguranja njegova vraćanja. Ona im se nije protivila jer ih je smatrala „razumnim“, pa posljedično nije ništa poduzimala da ih spriječi niti da zaštiti svoja vlasnička prava.

U vezi s navedenim, Ustavni sud napominje da je tužiteljica imala mogućnost zaštititi svoje pravo (zajedničkog) vlasništva sporne nekretnine jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje (zahtijevati upis, pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja, zahtijevati zabilježbu spora, tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom i dr.). Međutim, tužiteljica nije poduzela nijednu od navedenih radnji, već je tužbu za utvrđenje svog suvlasničkog dijela podnijela tek tri godine nakon donošenja rješenja o ovrsi, a njezin suprug, drugotuženik u tom parničnom postupku, priznao je tužbeni zahtjev.

Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da je u osobitim okolnostima konkretnog slučaja činjenica savjesnosti ili nesavjesnosti (prethodnog) postupanja tužiteljice bitna za pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava odnosno za prosudbu ima li mjesta primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige.

Osim toga, u času kad bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno pa u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišnih knjiga.

Slijedom svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je podnositeljici osporenim presudama povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava u procesnom (postupovnom) aspektu, budući da o njezinom pravu vlasništva nije odlučeno u pravičnom sudskom postupku.