Prema članku 7. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (u nastavku: Zakon o naknadi) odredbe toga Zakona ne odnose se na imovinu koja je u društveno vlasništvo prenesena na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. toga Zakona, a koja na dan donošenja toga Zakona u naravi ne postoji. Zakon je stupio na snagu 1. siječnja 1997.
Sukladno članku 40. Zakona o naknadi, prijašnjem vlasniku daju se u vlasništvo poslovne zgrade i poslovni prostor oduzet na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. toga Zakona. Ujedno, prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo i stan koji se u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđenju prava vlasništva uz dopuštenje nadležnoga tijela koristi kao poslovni prostor.
Izuzeci od vraćanja poslovnog prostora u vlasništvo propisani su člankom 53. Zakona o naknadi. Naime, prijašnjem vlasniku ne vraća se u vlasništvo i posjed imovina (neizgrađeno građevinsko zemljište, poslovni prostor i sl.) koja je sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća unesena u društveni kapital poduzeća, već prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva u čiji je kapital u postupku pretvorbe unesena ta imovina.
Ako ostvarenje prava na naknadu nije moguće zbog već stečenih prava trećih osoba, prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društava iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju, na način propisan Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća ili u obveznicama Republike Hrvatske.
Vezano uz nevraćanje poslovnog prostora u vlasništvo prijašnjem vlasniku treba navesti jedan zanimljivi primjer iz sudske prakse. Radi se o odluci Upravnog suda Republike Hrvatske, Us-4523/2006 od 9. lipnja 2010., u kojoj je zauzeto stajalište o pitanju vraća li se u vlasništvo poslovni prostor koji je rekonstruiran tako da predstavlja novu stvar.
U odluci je među ostalim navedeno:
„Prema odredbi članka 7. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN 92/96-33/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02-u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi) odredbe ovog Zakona ne odnose se na imovinu koja je u društveno vlasništvo prenesena na temelju propisa iz članka 2., te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona, koja na dan donošenja ovoga Zakona u naravi ne postoji.
Iz podataka spisa predmeta, dostavljenog Sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je tužitelj podnio zahtjev za naknadu odnosno povrat nekretnine u vlasništvo i to poslovni prostor koji se nalazi u prizemlju zgrade u R., na adresi U. 26, izgrađene na k.č.br. 593/1 i 593/6 upisane u zk.ul. 1185 k.o. R. Ta nekretnina je kako to proizlazi iz podataka spisa predmeta nacionalizirana na temelju rješenja Komisije za nacionalizaciju pri NOO općine S. G. br. KN-468/59 od 31. prosinca 1959. u provedbi Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list FNRJ broj 52/58). Navedeni poslovni prostor koji se nalazi u prizemlju zgrade u R., U. 26 na koji se odnosi zahtjev tužitelja, oduzet je ocu tužitelja kao ranijem vlasniku, sada pok. G. S. u odnosu na kojeg je tužitelj uz L. S. i A. S. ovlaštenik prava na naknadu kao njegov zakonski nasljednik prvog nasljednog reda, s time da su i drugi imenovani nasljednici podnijeli zahtjev za naknadu odnosno za povrat pripadajućih suvlasničkih dijelova navedene nekretnine.
U vezi s utvrđenjem bitne činjenice da li je predmetna nekretnina, u naravi poslovni prostor postojala na dan stupanja na snagu Zakona o naknadi, 11. listopada 1996. godine, proveden je iscrpni dokazni postupak u kojem je i prema ocjeni ovog Suda pravilno utvrđeno da je cijela zgrada zbog stupnja dotrajalosti bila ustvari ruševina koja je u cijelosti obnovljena, zbog čega kako to zaključuju i nižestupanjska upravna tijela navedeni poslovni prostor više u naravi ne postoji, već je riječ o nekretnini koja predstavlja novu stvar.
Naime iz rješenja Odjela za urbanizam i izgradnju Općinskog komiteta za urbanizam, izgradnju, katastar i komunalne poslove Općine R. od 21. lipnja 1989. godine proizlazi da je određeno rušenje objekta u U. 26 zbog njegove dotrajalosti i opasnosti za ljude i okolinu, nakon čega je lokacijskom dozvolom od 17. lipnja 2005. godine Državnoj upravi za zaštitu kulture i prirodne baštine odobrena rekonstrukcija i restauracija ruševine na ranijoj k.č.br. 4430/2 k.o. S. G. (sada k.č.br. 593/1 i 593/6 obje k.o. R.). Također, iz dopisa Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine od 22. srpnja 2002. godine proizlazi da je cijela zgrada bila ruševina i to prije stupanja na snagu Zakona o naknadi, nakon čega je objekt u cijelosti restauriran i rekonstruiran.
Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke M. E. od 1. listopada 2002. godine, kao i iz zapisnika o usmenoj raspravi održanoj dana 19. studenoga 2002. godine, koji prileže spisu predmeta proizlazi da predmetni poslovni prostor kao samostalni dio u odnosu na cijeli objekt ima samo fasadu prema U. ulici te zapadni zid prema susjednom objektu, dok su preostala dva zida sastavni dio cjelokupne konstrukcije objekta. Stoga da su zbog stupnja dotrajalosti objekta djelomično obnovljeni zidovi, a u cijelosti zamijenjena stropna i krovna konstrukcija, a u dijelu prizemlja da se zadržava dio međukatne konstrukcije (zidani svod) koji je s gornje strane saniran i ojačan AB pločom, koji bez cjelokupne rekonstrukcije ne bi uopće bio u funkciji korištenja.
Stoga je i prema ocjeni ovog Suda pravilan zaključak nižestupanjskih upravnih tijela da je i predmetni poslovni prostor kao dio zgrade rekonstruiran u mjeri zbog koje predstavlja novu stvar, odnosno da bez rekonstrukcije isti ne bi bilo moguće koristiti, zbog čega je osnovano odbijen zahtjev tužitelja za povrat u vlasništvo tog prostora.“
Dakle, u postupku denacionalizacije ne vraća se u vlasništvo poslovni prostor koji je rekonstruiran u mjeri zbog koje predstavlja novu stvar.