Ograničenja prava vlasništva uređuje Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to opća ograničenja (članak 31.), posebna zakonska ograničenja (članak 32.), ograničenja izvlaštenjem (članak 33.) i ograničenja na temelju pravnog posla (članak 34.).
Što se tiče ograničenja prava vlasništva pravnim poslom, člankom 34. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da vlasnik, ako nije što drugo određeno, može u svaku svrhu koja nije zabranjena svoje pravo ograničiti, uvjetovati ili oročiti, a može ga i opteretiti. Odredi li vlasnik pravnim poslom zabranu otuđenja ili opterećenja svoje stvari, to ga obvezuje.
Ta će zabrana djelovati i prema trećima, ako je osnovana u korist bračnoga druga, djeteta, roditelja, posvojenika ili posvojitelja, a i upisana je u zemljišnu knjigu, odnosno u javni upisnik bez čega se ne može steći stvar za koju je zabrana određena.
Odredi li vlasnik pravnim poslom uvjet ili rok pravu vlasništva, to ga obvezuje. Ograničenje uvjetom ili rokom djelovat će i prema trećima, ako je upisano u zemljišnu knjigu, odnosno u takav javni upisnik bez čega se ne može steći stvar za koju je ograničenje određeno.
I kad djeluju i prema trećima, vlasnikova ograničenja, uvjetovanja, oročenja i opterećenja stvari ne utječu na tuđa prava koja već postoje na stvari, osim ako njihovi nositelji na to u pisanom obliku izričito pristanu, a ne utječu niti na prava koja bi u pravnom prometu stekli treći koji nisu znali niti su mogli znati za tu ograničenost, uvjetovanost, oročenost ili opterećenost.
Vlasnik može, dakle, pravnim poslom odrediti zabranu otuđenja i/ili opterećenja svoje stvari. Takva zabrana redovito ima obveznopravni učinak – djeluje samo inter partes. Ako bi vlasnik kršeći zabranu otuđio ili opteretio svoju stvar, takvo bi raspolaganje prema trećima bilo valjano, a vlasnik bi odgovarao za štetu onome u čiju je korist zabrana bila ustanovljena.
Zabrana otuđenja ili opterećenja djelovat će apsolutno tj. prema trećima, ako je osnovana u korist bračnoga druga, djeteta, roditelja, posvojenika ili posvojitelja i ako je upisana u zemljišnu knjigu odnosno u javni upisnik u koji se stvar mora upisati da bi se na njoj steklo vlasništvo (npr. upisnik brodova). U navedenim slučajevima raspolaganja protivno zabrani neće imati pravni učinak, osim ako treći, kako to stoji u stavku 6. članka 34. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, nisu znali niti su mogli znati za ograničenost ili opterećenost.
Na pokretnim stvarima nisu moguće pravnoposlovne zabrane s apsolutnim djelovanjem. Iznimke su pokretnine na kojima se stvarna prava stječu upisom u javne upisnike, kao što je npr. slučaj s pomorskim brodovima (v. Vedriš-Klarić, Građansko pravo, Narodne novine, 2000., str. 236 i 237.).
Odredba članka 34. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima pomalo je nejasna, no čini se da bi je ispravno trebalo tumačiti na način da se zabrana otuđenja može nametnuti samo osobama, koje su nabrojane u stavku 2. članka 34. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a to znači bračnom drugu, djetetu, roditeljima, posvojeniku i posvojitelju (ali ne i nekim trećim osobama).
Da bi ograničenje djelovalo prema onima koji mogu i koji prihvate takav teret, zabrana se mora upisati u zemljišnu knjigu. Tek tada to ograničenje ima stvarnopravni (apsolutni) učinak i prema trećima.