Rad dječjih vrtića uređen je Zakonom o predškolskom odgoju i naobrazbi na temelju kojeg se dječji vrtići osnivaju kao javne ustanove koje djelatnost predškolskog odgoja obavljaju kao javnu službu. Osnivači dječjih vrtića u Republici Hrvatskoj mogu biti Republika Hrvatska, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, vjerske zajednice te fizičke i pravne osobe.
Zakon također sadrži i odredbe o financiranju dječjih vrtića. Na temelju članka 48. stavka 4., vrtić koji je osnovala jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ima pravo naplaćivati svoje usluge od roditelja – korisnika usluga, sukladno mjerilima koja odredi predstavničko tijelo te jedinice. No, postavlja se pitanje koje je dugo vremena bilo predmetom prijepora u gradu Zagrebu - može li se cijena vrtića odrediti na temelju dohodovnog cenzusa? Odgovor na njega zahtijeva podrobniju analizu pozitivno–pravnih propisa Republike Hrvatske.
Obrazovanje, kao ustavna kategorija, zajamčena je Ustavom RH pod jednakim uvjetima za sve. Zakonom o predškolskom odgoju i naobrazbi djelatnost predškolskog odgoja i naobrazbe te skrbi o djeci predškolske dobi na temelju članka 1. stavka 1. uređena je kao dio sustava odgoja i naobrazbe, zbog čega se, mišljenja smo, navedena odredba Ustava primjenjuje i na dječje vrtiće.
Kako je dječji vrtić javna ustanova, usluga takva ustanove naplaćuje se kao javna usluga. Zakonom o ustanovama u članku 1. određeno je da je ustanova pravna osoba koja se osniva za trajno obavljanje djelatnosti.
Zakonom o zaštiti potrošača određeno je da je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja. Sukladno prije navedenom, dječji vrtić koji je osnovala jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ima se smatrati trgovcem u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, taj Zakon u članku 3. određuje što se ima smatrati cijenom za jedinicu mjere pa je tako propisano da je to osnova za određivanje cijene proizvoda ili usluga jedinica isporučene robe ili pružene usluge. Roditelj koji plaća za obavljanje usluge koju pružaju dječji vrtići ima se smatrati potrošačem u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača jer se radi o fizičkoj osobi koja je sklopila pravni posao s pružateljem usluge.
Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima uspostavljeno je načelo prema kojem strane u obveznom odnosu pri sklapanju pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba (članak 7.).
Potrebno je također istaći da je Zakonom o zaštiti potrošača zakonodavac propustio odrediti obavljanje djelatnosti predškolskog odgoja i naobrazbe, te skrbi o djeci predškolske dobi kao javne djelatnosti koju obavljaju javne ustanove. Takav propust specifikum je hrvatskog prava i u dosadašnjoj praksi zakonodavca postao je pravilo. Umjesto da je generalnom normom obuhvatio sve javne djelatnosti koje su propisane posebnim zakonima, zakonodavac nastoji specijalnim zakonom obuhvatiti što više javnih djelatnosti, čime dolazi do očiglednih propusta u taksativnom navođenju pojedinih djelatnosti. No, to s druge strane ne znači da se ovaj Zakon ne primjenjuje na ustanove predškolskog odgoja jer je njime propisano da uređuje zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga (članak 1.).
Temeljem svega navedenog razvidno je da je određivanje cijene dječjeg vrtića od strane predstavničkog tijela sukladno primanjima korisnika takve usluge, protivno Ustavu i hrvatskim zakonima. Takvim odlukama teret se prevaljuje na leđa onih koji imaju nominalno veća primanja i koji time već plaćaju i više poreza državi i prireza jedinici lokalne i područne (regionalne) samouprave. Također, takvim se odlukama stvara razlika i među djecom predškolske dobi, a to je nedopustivo.
Daniel Deković, dipl. iur.