Za Vijeće se kaže da ima „više lica“ jer se njegov sastav mijenja ovisno o temi o kojoj se na sastanku raspravlja (npr. kada se raspravlja o financijskim pitanjima, sastaju se ministri financija; o poljoprivredi, ministri nadležni za poljoprivredu svake države članice, i tako za svako pojedino područje o kojem se odlučuje). U Vijeću se raspravlja i odlučuje o mnogim bitnim pitanjima za funkcioniranje Europske unije.
Kao što je vlada pojedine države članice sastavljena od raznih ministarstava, tako je i Vijeće sastavljeno od deset zasebnih vijeća: Vijeće za opće i vanjske poslove podijeljeno je na dva vijeća: Vijeće za opće poslove, Vijeće za vanjske poslove, Vijeće za gospodarske i financijske poslove, Vijeće za suradnju u području pravosuđa i unutarnjih poslova, Vijeće za zapošljavanje, socijalnu, zdravstvenu i potrošačku politiku, Vijeće za tržišno natjecanje, Vijeće za promet, telekomunikacije i energetiku, Vijeće za poljoprivredu i ribarstvo, Vijeće za okoliš, Vijeće za obrazovanje, mlade i kulturu.
Predsjedništvo Vijeća nije vezano uz jednu osobu ili jednu zemlju, već je uvedeno rotirajuće predsjedništvo, što znači da svakih šest mjeseci Vijećem predsjeda druga država članica, prema unaprijed utvrđenom rasporedu. Od 2007. godine uvedeno je trojno predsjedništvo u trajanju od 18 mjeseci u kojem jedna država obavlja formalnu ulogu predsjedavajuće zemlje, a država koja je prethodila u šestomjesečnom predsjedavanju, zajedno s državom koja slijedi nakon nje, u tome joj pomažu. Zemlja koja je netom preuzela predsjedništvo od prethodnice Poljske je Danska, a nakon nje, u drugoj polovici 2012., slijedi Cipar.
Predsjedavajuća uloga je s jedne strane administrativna, što znači da predsjedavajuća zemlja upravlja Vijećem i organizira njegovo funkcioniranje, a s druge strane politička, što podrazumijeva rješavanje raznih unutarnjih i vanjskih pitanja, posredovanje između država članica, sastavljanje dnevnog reda i vođenje zasjedanja Vijeća, davanje prednosti određenim područjima o kojima će se raspravljati, te predstavljanje Vijeća, kako unutar Europske unije, tako i u međunarodnim odnosima (npr. u Ujedinjenim narodima).
Vijeće obavlja šest osnovnih zadaća:
1. usvajanje zakona EU – temeljna uloga Vijeća je da zajedno s Europskim parlamentom donosi odluke u većini područja koja su u nadležnosti Unije i usvaja zakone predložene od strane Europske komisije;
2. koordiniranje šire gospodarske i socijalne politike država članica – iako je svaka država članica zadužena za rješavanje svojih gospodarskih pitanja, države se mogu dogovoriti oko nekih zajedničkih pitanja, čime se potiče razvoj Europske unije u cijelosti te poboljšava obrazovanje, zdravstvo i sustav socijalne skrbi;
3. sklapanje međunarodnih sporazuma između Europske unije i drugih država ili međunarodnih organizacija – Vijeće je zaduženo za sklapanje sporazuma u ime Europske unije iz raznih područja, poput okoliša, trgovine, suradnje i razvoja, ribarstva, znanosti, tehnologije i prometa;
4. odlučivanje o proračunu – Vijeće zajedno s Europskim parlamentom odobrava godišnji proračun Europske unije;
5. utvrđivanje i provođenje zajedničke vanjske i sigurnosne politike na temelju smjernica koje je postavilo Europsko vijeće - iako je ovo područje i dalje u nadležnosti pojedinih država članica, nacionalne vlade rade na razvoju zajedničke vanjske i sigurnosne politike;
6. koordiniranje suradnje između nacionalnih sudova i policijskih snaga u kaznenim pitanjima –Europska unija jamči svim svojim građanima jednak pristup pravosuđu. Da bi se to ostvarilo potrebno je organizirati suradnju nacionalnih sudova međusobno, ali i njihovu suradnju s Europskim sudom. Također je bitna i suradnja policijskih snaga kako bi se suzbio organizirani kriminal, transport droge i dr.
U vijeću ministara odluke se, osim u iznimnim slučajevima kada Osnivački ugovori predviđaju jednoglasno odlučivanje, donose kvalificiranom većinom glasova (qualified majority voting). Svakoj državi članici dodijeljen je broj glasova prema broju stanovnika i njezinoj ekonomskoj snazi, što manjim državama daje proporcionalno veći broj glasova (npr. Njemačka, Italija, Francuska i Velika Britanija imaju 29 glasova, Grčka, Belgija, Portugal, Češka i Mađarska 12, dok Malta ima 3 glasa). Od ukupno 345 glasova, da bi se donijela odluka, potrebna je većina od 255 glasova te je treba podržati više od polovice država članica i 62 % stanovništva svake države.
Ovaj komplicirani način odlučivanja 2014. godine zamijenit će novi sustav glasovanja tzv. double majority voting, temeljem kojeg će predloženi akti biti prihvaćeni ako za njih glasa većina od 55% država članica te većina od 65% stanovništva Europske unije. Prema navedenom načinu odlučivanja, svaka država članica imat će po jedan glas, čime će sustav odlučivanja postati transparentniji i jednostavniji.
U procesu demokratizacije Europski parlament dobiva sve veću ulogu u suodlučivanju s Vijećem ministara, čime ono gubi funkciju glavnog predstavnika zakonodavne vlasti, ali je njegova funkcija i dalje od ključne važnosti, s obzirom na činjenicu da sudjeluje u donošenju svih odluka zakonodavne prirode.
Karla Štingl, dipl. iur.