O ovlasti upravitelja zgrade na utuženje dužnih iznosa zajedničke pričuve u praksi se mnogo raspravljalo. Zauzimana su kroz godine različita, suprotna stajališta, no značajan smjerokaz dalo je nekoliko odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske.
Primjerice, u svojoj odluci U-III/3974/04 od 4. listopada 2006., Ustavni sud zauzeo je stajalište da je upravitelj zgrade imenovan ugovorom ili prinudni upravitelj, ovlašten ex lege pokretati sudske postupke u ime i za račun suvlasnika zgrade radi naplate zajedničke pričuve od suvlasnika koji tu pričuvu ne plaćaju (isto stajalište Ustavni sud izrazio je i u odluci U-III/3671/03 od 28. lipnja 2006.).
Tada je istaknuto da na temelju članka 378. stavka 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, upravitelj zastupa suvlasnike u vezi s upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima, osim ako međuvlasničkim ugovorom nije drukčije određeno, tako da je, slijedom toga, upravitelj zgrade imenovan ugovorom ili prinudni upravitelj ovlašten ex lege pokretati sudske postupke u ime i za račun suvlasnika zgrade radi naplate zajedničke pričuve od suvlasnika koji tu pričuvu ne plaćaju. Isto stajalište Ustavni sud zauzeo je i u odluci, br. U-III-3695/2010 od 10. studenoga 2011.
O pitanju aktivne legitimacije suvlasnika stambene zgrade u postupcima utuženja zajedničke pričuve, ako postupak pokrene upravitelj – kao zakonski zastupnik, a u ime suvlasnika zgrade, koji su označeni kao parnične stranke, prema odluci Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž-97/09-2 od 18. ožujka 2009., ako je postupak radi plaćanja zajedničke pričuve pokrenut po zakonskom zastupniku (upravitelju zgrade) u ime suvlasnika, s time da su suvlasnici označeni kao parnične stranke, tada su suvlasnici dužni dokazati aktivnu legitimaciju zemljišnoknjižnim izvatkom ili prilaganjem ugovora o kupnji posebnih dijelova nekretnina.
Sudska praksa ima odgovor i na pitanje moraju li baš svi suvlasnici tužiti onog suvlasnika koji ne plaća zajedničku pričuvu ili to može učiniti samo jedan od njih? Naime, u jednom postupku (Odluka Županijskog suda u Zagrebu, Gž-5018/09-2, od 1. veljače 2011.), predmet spora bilo je potraživanje tužitelja za neplaćene iznose zajedničke pričuve za 2002. godinu (dvanaest iznosa po 48,29 kn, odnosno ukupno 579,48 kn), zajedno sa zateznim kamatama.
U pogledu prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio da su dva tužitelja upisana kao suvlasnici zgrade, a za preostale je utvrdio kako raspolažu pravnom osnovom za stjecanje suvlasništva (ugovorima na temelju kojih ostvaruju pravo na stjecanje vlasništva posebnih dijelova zgrade, odnosno suvlasništva cijele nekretnine). Sud je zaključio da čak i u slučaju da se utvrdi kako su samo dva tužitelja suvlasnici zgrade, to tuženika ne bi oslobađalo obveze jer bi ti tužitelji, kao zajednički vlasnici, bili ovlašteni u pogledu cijele stvari postavljati ostalim zajedničarima zahtjeve koji proizlaze iz zajedničkog vlasništva.
Zajednička pričuva je namjenski vezana zajednička imovina svih koji su suvlasnici nekretnine (članak 90. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Prema odredbama koje uređuju zajedničko vlasništvo, svaki zajedničar (suvlasnik nekretnine) ima u pogledu cijele stvari pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari (članak 62. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima).
Prema tome, doista je dovoljno da u postupcima naplate zajedničke pričuve od pojedinog suvlasnika kao tužitelj nastupi i samo jedan suvlasnik. Prvostupanjski je sud na temelju elektroničkog izvatka iz zemljišne knjige utvrdio da su barem tužitelji A. Ć. i F. L. suvlasnici nekretnine.
Budući da se spor u vezi s naplatom sredstava zajedničke pričuve i troškovi tog postupka rješavaju u korist ili na teret računa zgrade, a ne u korist ili na teret računa pojedinih suvlasnika koji imaju procesnu ulogu tužitelja (kako pogrešno ističe žalitelj), neosnovano je i pozivanje tuženika na tvrdnju da neki od preostalih tužitelja nisu aktivno legitimirani u ovom postupku.