Priziv savjesti

“Dvije stvari ispunjavaju me sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam - zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni...” - Immanuel Kant

Prema Freudu, savjest je dio superega koji se razvija pod utjecajem nagrada i kazni tijekom odrastanja. Savjest kao manifestacija subjektivne svijesti uključuje obrasce mišljenja, emocija, vrijednosnih sudova stvorenih na svjesnoj odnosno nesvjesnoj razini. Samoopažanjem čovjek preispituje svoje postupke i odluke koje donosi. Čin preispitivanja nužno uključuje upliv savjesti u obliku suda o ispravnosti i moralnosti određenog čina.

Sudovi savjesti utemeljeni su na moralnom imperativu koji može biti odraz političkog, vjerskog, filozofskog uvjerenja. Budući da su ta uvjerenja dio identiteta osobe, postupanje protivno tim uvjerenjima budi osjećaj straha od kazne i gubitka identiteta što je za većinu pojedinaca neprihvatljivo. Priziv savjesti predstavlja otpor pravnoj normi utemeljen na pretpostavci da osoba ne mora poštovati zakon ili neke njegove odredbe ako iste uključuju postupanje protivno savjesti.

Poznat je primjer boksača Muhammada Alia koji je zbog prigovora savjesti odbio ratovati u Vijetnamu jer se rat protivio načelima njegove vjere (Islama). Tada je izjavio: „Niti jedan Vijetkongovac nikada me nije nazvao crnčugom“. Osudila ga je porota, sastavljena isključivo od bijelaca, na pet godina zatvora. Česti su primjeri liječnika koji zbog prigovora savjesti ne žele sudjelovati u postupcima pobačaja, umjetne oplodnje i eutanazije. Usput spomenimo da je pobačaj za osobe kršćanske vjeroispovijesti neprihvatljiv. Izopćenje iz Katoličke crkve kazna je za svakoga tko izazove pobačaj i za svakoga tko se s njime suglasi - ističe kardinal Alfonso López Trujillo.

Zakonodavstva razvijenih zemalja vođena zaštitom ljudske slobode, identiteta, savjesti i dostojanstva dopuštaju priziv savjesti kao pravno dopuštene radnje ograničenog opsega. Da bi priziv savjesti bio legitiman, mora se zasnivati na moralnim principima pojedinca koji shvaća značenje pravnih normi, a ne na osobnim interesima. S druge strane, bitno je da pravo jednog pojedinca ne ugrožava ili isključuje prava drugih ljudi.

U tom smjeru kreće se i hrvatsko zakonodavstvo. Zakon o liječništvu u članku 20. propisuje: „Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke.“

Slične odredbe sadrže Ustav Republike Hrvatske (članak 47.), Zakon o obrani (članak 38.), Zakon o dentalnoj medicini (članak 26.), Zakon o medicinskoj oplodnji (članak 38.), Zakon o sestrinstvu (članak 3.) i Kodeks medicinske etike i deontologije (članak 2.).

Većina zapadnih demokratskih zemalja, vođena načelom pravednosti, ne želi sankcionirati pojedince koji se legitimno pozivaju na prigovor savjesti. S druge strane, ima država koje to pravo svojim građanima ne priznaju bilo zbog zaštite načela jednakosti svih pred zakonom, zaštite nacionalne sigurnosti ili jednostavno zbog nedovoljne svjesnosti o važnosti osnaživanja ljudskih prava u društvu.  

U tim zemljama, osoba koja ističe prigovor savjesti na određenu pravnu normu, može pretrpjeti pravnu sankciju i biti kažnjena. Turska trenutno ne dozvoljava pozivanje na prigovor savjesti. Prigovarače savjesti optužuje se za kršenje članka 318. turskog Kaznenog zakona koji propisuje: „Onaj tko potiče ili predlaže ili širi propagandu s ciljem odvraćanja drugih od služenja vojnog roka bit će kažnjen kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci do dvije godine".

Prigovarače savjesti smatra se vojnicima iako odbijaju nositi oružje te ih se, ukoliko odbiju izvršiti zapovijed, optužuje za kršenje vojnog kaznenog zakona. Međutim, hoće li ta kazna ispuniti svoju svrhu i natjerati pojedinca da korigira ponašanje, promijeni svoje stavove i odnos prema pravnoj normi čiji autoritet negira? Dosadašnja iskustva svjedoče o tome da će kolizija između zahtjeva pravne norme i zahtjeva savjesti biti gotovo uvijek odlučena u korist savjesti.

Naime, prigovarač savjesti ne smatra da je postupio pogrešno kršeći pravnu normu jer je pri tome vođen moralnom odgovornošću (moralnim imperativom). Pojedinac može biti pravno kažnjen, ali ne i kažnjen na autentični moralni način. Takva, rekli bismo, površna kazna ne stvara motivaciju za korekciju ponašanja, stava ili odnosa prema spornoj pravnoj normi. Moralna sankcija djeluje iznutra, a pravna izvana. Stoga smatramo da ova prva predstavlja autentičnu sankciju.

Iako priziv savjesti ne predstavlja značajno pravno pitanje, većina pravnih sustava, osobito razvijenih demokratskih zemalja, prepoznala je potrebu pojedinca da postupa u skladu sa zahtjevima savjesti. Nismo sigurni da će se takvo stanje zadržati. Naime, krajem prošle godine na razini EU postojali su napori da se ograniči primjena prava na prigovor savjesti. Na zasjedanju 7. listopada 2011., Vijeće Europe odlučilo je da Priziv savjesti ostaje pravo na slobodu. Rezolucija u korist priziva savjesti izglasana je s tek 56 glasova za, nasuprot 51 glas protiv.

Pripremio: Željko Čižmek, univ. bacc. act. soc.