Mogućnost razvrgnuća suvlasničke zajednice propisuju odredbe članka 47. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Ako se suvlasnici ne mogu sporazumjeti o bilo kojem pitanju razvrgnuća, svaki može zahtijevati da o tome odluči sud (stavak 4. članak 49. Zakona).
Kada sud odlučuje o razvrgnuću suvlasništva bilo u izvanparničnom, parničnom ili ovršnom postupku, on nije slobodan u izboru načina na koji će se razvrgnuće provesti. Naime, u skladu s odredbom članka 50. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kada razvrgnuće provodi sud, on je u prvom redu vezan strogim zakonskim odredbama, ako takve postoje, koje utječu na način razvrgnuća, a zatim je vezan valjanim sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća, ako takav postoji, a moguć je i dopušten, te konačno sud je vezan i pravom na razvrgnuće isplatom koje bi imao pojedini suvlasnik na temelju pravnog posla ili zakona.
Tek ako način razvrgnuća nije u svemu određen strogim zakonskim odredbama, sporazumom stranaka i pravom na razvrgnuće isplatom, sud će odlučiti o načinu razvrgnuća, i to tako da se suvlasništvo djeljivih stvari razvrgava: a) fizičkom diobom pokretnih stvari i b) geometrijskom diobom nekretnina (stavak 2. članak 50.), a ako nije moguća fizička, odnosno geometrijska dioba, a da se znatno ne umanji vrijednost stvari, suvlasništvo takvih nedjeljivih stvari razvrgava se civilnom diobom (stavak 4. članak 50.). Ako se razvrgava suvlasništvo nekoliko stvari istodobno, tada, ako to zahtijeva neki od suvlasnika, sud može odlučiti da se razvrgnuće provede razdiobom po ekvivalentu (članak 52.).
U vezi razvrgnuća suvlasničke zajednice, u jednoj se parnici (Županijski sud u Splitu, Gžx-860/2009, od 30. travnja 2010.) postavilo pravno pitanje može li sud i bez suglasnosti svih suvlasnika razvrgnuti suvlasništvo među strankama uspostavom etažnog vlasništva u smislu odredbe članka 53. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Napomenimo da taj članak propisuje da ako suvlasnici suglasno odluče da će umjesto diobe nekretnine svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će s određenim idealnim dijelom povezati vlasništvo posebnoga dijela suvlasničke nekretnine (uspostaviti etažno vlasništvo), uzima se da je to njihova odluka o načinu razvrgnuća, pa se na odgovarajući način i na nju primjenjuju pravila o razvrgnuću.
Prema stajalištu Županijskog suda u Splitu na to je pitanje dan negativan odgovor, jer odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koje određuju način sudskog razvrgnuća, ne predviđaju mogućnost razvrgnuća uspostavom etažnog vlasništva.
Naime, kako smo već napomenuli, prema odredbi članka 53. Zakona, koja propisuje razvrgnuće uspostavom etažnog vlasništva, takvo razvrgnuće moguće je samo ako su suvlasnici suglasno (sporazumno) odlučili da će između sebe podijeliti nekretninu koja se sastoji od zemljišta sa zgradom tako da će uspostaviti etažno vlasništvo nekog određenog posebnog dijela suvlasničke nekretnine te ga povezati sa suvlasničkim dijelom jednog ili više suvlasnika.
Prema tome, suvlasnik ne može u sudskom postupku, bez suglasnosti (sporazuma) ostalih suvlasnika, zahtijevati razvrgnuće suvlasništva uspostavom etažnog vlasništva, niti sud može bez takve suglasnosti (sporazuma) razvrgnuti suvlasništvo na nekretnini koja se sastoji od zemljišta sa zgradom uspostavom etažnog vlasništva.
Na to upućuje izričita i jasna dikcija odredbe članka 53. Zakona koja za razvrgnuće suvlasničke zajednice uspostavom etažnog vlasništva pretpostavlja suglasnost (sporazum) suvlasnika zbog čega kod takvog jednoznačnog smisla riječi koje je zakonodavac upotrijebio u toj zakonskoj odredbi nema mjesta za tumačenje da sud može samostalno, neovisno o postojanju suglasnosti suvlasnika, pa i protiv njihove izričite volje, odlučiti o takvom načinu razvrgnuća suvlasničke zajednice.