Najpoznatiji slučaj krivotvorenja novca datira iz Drugog svjetskog rata kada je tijekom nacističke operacije „Ured 6-F-4“, poznatije kao „Operacija Bernhard“ do konca 1944. godine tiskano više od 130 milijuna funti sterlinga, u protuvrijednosti većoj od 370 milijuna dolara. Lažni novac tiskan je u koncentracijskom logoru Sachsenhausen u Oranienburgu, u sjevernoistočnoj Njemačkoj, a krajnji cilj operacije bilo je ubacivanje lažnog novca u financijski sustav Velike Britanije kako bi se uzrokovao njezin financijski slom. Iako operacija nije uspjela, Velika Britanija je 1945. godine bila prisiljena iz novčanih tokova povući sve novčanice veće od 10 funti.
Krivotvorenje odnosno patvorenje postoji vjerojatno od samog nastanka novca, a najviše se raširilo u 18. stoljeću koje je bilo doba velike ekspanzije tiskanog novca uslijed velikog izdavanja banknota i sve učestalijeg korištenja tiskarskih strojeva.
Krivotvorenje novca dovodi do povećanja ukupne količine njegove mase u optjecaju što dovodi do smanjenja njegove vrijednosti odnosno inflacije i povećanog nepovjerenja u novac među stanovništvom.
Stvaranje lažnog novca oduvijek se smatralo teškim zločinom koji se nerijetko kažnjavao doživotnim zatvorom, pa čak i smrtnom kaznom. U današnje vrijeme smrtna kazna za krivotvorenje još uvijek postoji u nekim zemljama kao na primjer u Narodnoj Republici Kini ili u Vijetnamu u kojem su 2003. godine, u do tada najvećem slučaju krivotvorenja u toj zemlji, dvije žene osuđene na smrt radi posjedovanja i raspačavanja krivotvorenih donga u vrijednosti 100.000 američkih dolara.
U hrvatskom zakonodavstvu kazneno djelo krivotvorenja novca opisano je u Glavi XXI. Kaznenog zakona. Članak 274. stavak 1. Kaznenog zakona čini jasnu razliku između stvaranja novog lažnog novca nalik originalu i preinačenju starog novca, koje se najčešće izvodi mijenjanjem apoena na viši iznos. Međutim, Kazneni zakon ne čini razliku u rasponu kazne te ona iznosi od 1do10 godina zatvora.
Bitan element kaznenog djela krivotvorenja novca je stavljanje novca u optjecaj, odnosno kazneno djelo je već dovršeno ako je postojala i samo namjera stavljanja u optjecaj, bez obzira je li novac zaista stavljen ili je raspačavanje novca ostalo u pokušaju.
Osim izrade i preinake novca s ciljem stavljanja u optjecaj, istom kaznom zatvora od 1do10 godina, kaznit će se osoba koja takav novac pribavlja, a ne izrađuje, i to opet s ciljem stavljanja novca u optjecaj.
Poseban oblik kaznenog djela krivotvorenja novca je i stavljanje lažnog novca u optjecaj kojeg je počinitelj primio kao pravi, ali je naknadno ili u vrijeme primanja saznao da je lažan. Za taj oblik kaznenog djela propisana je novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine.
Količina izrađenog odnosno pribavljenog lažnog novca nije bitna za postojanje ili nepostojanje kaznenog djela, ali može služiti kao otegotna ili olakotna okolnost prilikom određivanje visine kazne. Iznimno, mala količina novca mogla bi se čak smatrati i beznačajnim djelom u smislu članka 28. Kaznenog zakona.
Dakle, sama izrada ili stjecanje na bilo koji način lažnog novca nije kazneno djelo ako uz njih ne postoji barem namjera stavljanja novca u optjecaj. Kako je samo izrada bez namjere stavljanja u optjecaj zapravo reprodukcija, osoba može biti kažnjena za prekršaj u iznosu 5.000 do 500.000 kuna, a na temelju članka 111. stavak 2. i članka 113. stavak 6. i 7. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci, dakako ako je takvu reprodukciju izradila bez dozvole HNB-a.
Potrebno je napomenuti da stavljanje i vraćanje nevažećih novčanica u optjecaj, a kojima je istekao rok trajanja prema odluci Hrvatske narodne banke (npr. Odluka o povlačenju iz optjecaja novčanica od 50, 100 i 200 kuna s datumom izdanja 31. listopada 1993.), nije predviđeno kao kazneno djelo u RH.
Takve novčanice nisu lažne, već originali, međutim od dana povlačenja iz novčanih tokova nisu više zakonsko sredstvo plaćanja u RH, a niti mogu služiti kao deviza u stranim zemljama, te stoga na stabilnost monetarnog sustava djeluju jednako razarajuće kao i lažne ili preinačene novčanice.
Najčešće krivotvorena valuta u svijetu već je dugi niz godina američki dolar, a najbolje krivotvorine nazivaju se superdolarima. Zbog visoke kvalitete i sličnosti s pravim dolarom, gotovo ih je nemoguće otkriti običnim pregledom prilikom kupnje i prodaje roba i usluga. Uz dolar, uspješno se krivotvore i druge valute, a posebice Euro.
Republika Hrvatska je zbog svog položaja i turizma visoko izložena krivotvorenom novcu, pa je u 2011. godini prema HNB-u ukupno registrirano 1376 komada krivotvorenih novčanica, a od toga broja gotovo 50% otpada na lažne eure. Najveći broj krivotvorenih novčanica otkriven je u kolovozu i rujnu, a omjer između kuna i eura u ta dva mjeseca iznosi okvirno jedan naprema četiri.
Hrvatska kuna sa 32% drži drugo mjesto po broju lažnih novčanica otkrivenih u RH. Prema HNB-u u 2011. godini u optjecaju je bilo prosječno 155,3 milijuna komada novčanica kuna, a otkriveno je 444 komada krivotvorenih novčanica kuna, te se može ustvrditi da su na milijun komada originalnih novčanica u optjecaju tijekom 2011. godine evidentirana tri komada krivotvorenih novčanica kuna.
Neven Brkić, dipl. iur.