Regulativa vezana uz ovrhu dosuđenih iznosa plaće (ili razlike plaće) tijekom zadnja dva desetljeća prolazila je mnoge izmjene. Najprije treba reći da je postojao raskorak u definiciji plaće između poreznih i radnopravnih propisa. Tako je pojam bruto plaće u sustav oporezivanja uveden još 1994. Zakonom o porezu na dohodak, no propisi radnog prava nisu istom dinamikom pratili porezne propise, tako da je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu iz 2003. propisano da se pod plaćom iz radnog odnosa uvijek podrazumijeva bruto plaća.
Međutim, neovisno o tome što se od 2003. godine pod plaćom u smislu tog Zakona podrazumijeva plaća u bruto iznosu, sudska praksa je kao i do tada, u postupcima radi isplate naknade plaće, radniku priznavala pravo na isplatu naknade plaće u neto iznosu, uz obrazloženje da radnik nije ovlašten, odnosno aktivno legitimiran potraživati porez na dohodak i doprinose iz plaće. Tako nije bilo riješeno pitanje doprinosa za mirovinsko osiguranje individualne kapitalizirane štednje koji je, prema koncepciji mirovinske reforme, privatna imovina mirovinskog osiguranika, kojom on osobno raspolaže u skladu s posebnim propisima koji uređuju namjenu tog doprinosa.
Da bi se osigurala mogućnost utuženja tog doprinosa, odnosno naplata (naknade) plaće u bruto iznosu, Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN 88/05) dopunjen je Zakon o parničnom postupku (dalje: ZPP) tako da je u članku 433.a stavak 1. ZPP-a propisana obveza radnika da se novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, određene u bruto iznosu, utužuju u tom iznosu. To je i potvrđeno 2008. godine, jer je u članku 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2008. (NN 84/08) propisano da je prema članku 433.a ZPP-a radnik novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, dužan utužiti u tom iznosu, pri čemu se smatra da je utužio bruto iznos, čak i ako to izričito nije naznačio.
Često su se javljale situacije da je poslodavac radniku uplatio doprinose iz i na plaću te porez i prirez, ali mu nije isplatio neto iznos ostvarene plaće. Zato je odredba članka 43. Novele ZPP-a (NN 57/11), kojom je propisano da se u članku 433.a ZPP-a dodaje stavak 3., prema kojem radnik može u iznimnim situacijama utužiti i neto iznos, i više nego dobrodošla. Naime, prema navedenoj zakonskoj odredbi, iznimno, ako su plaćeni porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za individualiziranu štednju, radnik može tražiti, odnosno utužiti neto iznos. Dakle, tom zakonskom odredbom osigurano je rješenje za one životne situacije kad poslodavac radniku uplati dio plaće koji se odnosi na bruto iznos, ali ne preostali neto iznos. Radnik je sad ovlašten zahtijevati isplatu preostalog dijela plaće, uz obvezu da u činjeničnom supstratu tužbe naznači da mu je isplaćen navedeni dio plaće.
Uza sve to čini se da je ostalo neriješeno pitanje pravne mogućnosti ovrhe u slučaju kada je razlika plaće određena u neto iznosu, a radnik želi isplatu i bruto iznosa.
O tom pravnom pitanju zauzeto je stajalište u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-2035/2011 od 19. siječnja 2012.
Naime, podnositelj je protiv tuženika - ovršenika Republike Hrvatske 17. veljače 2004. ishodio presudu kojom je naloženo tuženiku da podnositelju isplati zaostale iznose uvećane plaće od mjeseca srpnja 1996. do mjeseca kolovoza 2000. godine, u iznosima koji su određeni izrekom te presude.
Iz obrazloženja te presude proizlazi da je podnositelj državni službenik u Policijskoj upravi B. – p., Policijskoj postaji S. G., te mu je stoga dosuđena uvećana plaća za 50 % primjenom članka 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 44/96, 57/96, 124/97, 73/00 i 87/00). Ta je presuda postala pravomoćna 9. ožujka 2004. i podnositelj je na temelju te presude pokrenuo ovršni postupak koji je vođen pod brojem Ovr-1095/04, u kojem je ishodio isplatu navedenih iznosa neto plaće.
U ovom ovršnom postupku koji se vodio pod brojem Ovr-815/06, podnositelj traži naplatu iznosa od 12.000,00 kuna na ime razlike ustegnutih, a neisplaćenih poreza i doprinosa za 1996. godinu. Iste iznose zatražio je i za 1997., 1998., 1999. i 2000. godinu na ime razlike ustegnutih, a neisplaćenih poreza i doprinosa. Kao temelje za ovrhu podnositelj navodi presudu Općinskog suda u N. G. broj: P-528/98-12 od 17. veljače 2004. i obračune plaća koje je sastavilo Ministarstvo unutarnjih poslova RH, Policijska uprava B. – p. (bez naznake datuma izrade tih isprava).
Prvostupanjski sud odbacio je prijedlog za ovrhu, a drugostupanjski sud to je rješenje potvrdio uz sljedeće obrazloženje:
"Prema odredbi čl. 83a. st. 1. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 i 68/05 - dalje: ZR), prilikom isplate plaće, naknade plaće i otpremnine poslodavac je dužan radniku uručiti obračun iz kojeg je vidljivo kako je utvrđen iznos plaće, naknade plaće i otpremnine.
Odredbom čl. 83a. st. 2. ZR-a propisano je da poslodavac koji na dan dospjelosti ne isplati plaću, naknadu plaće ili otpremninu ili ih ne isplati u cijelosti, dužan je do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plaće, naknade plaće ili otpremnine radniku uručiti obračun iznosa koji je bio dužan isplatiti.
Prema odredbi čl. 83a. st. 3. ZR-a, obračuni iz stavka 2. ovog članka su ovršne isprave.
Dakle, sukladno odredbama čl. 83a. ZR-a, da bi se obračuni plaće, naknade plaće ili otpremnine mogli smatrati ovršnim ispravama, morali bi biti sastavljeni na takav način da je iz istih vidljivo kako je utvrđen iznos plaće, naknade plaće ili otpremnine.
Prema stanju spisa proizlazi da se u priloženoj dokumentaciji na koju se poziva ovrhovoditelj uistinu nalaze određeni podaci za obračun plaća (isplaćena plaća, ukupni porez, doprinos i prirez, osobni odbitak, porezna osnovica), međutim, ista ne sadrži sve ono što je potrebno da bi bilo vidljivo na koji način je utvrđen iznos plaće (broj radnih sati, koeficijent, dodaci, porezi, doprinosi i osobni odbici svaki posebno, porezne olakšice, određeno navedena bruto osnovica i bruto te neto iznosi plaće, stupovi mirovinskog osiguranja, eventualni neoporezivi dodaci i dr.).
Stoga, prema ocjeni ovoga suda, navedena dokumentacija, iako po nekim elementima proširena i ovjerena od strane ovršenika, ne predstavlja ovršnu ispravu u smislu odredbi čl. 83a. ZR-a, već samo zbirne podatke o plaćama ovrhovoditelja.
Naprotiv, kako prema ovršenikovom dopisu od 27. kolovoza 2007. godine i priloženom obračunskom listu plaće ovrhovoditelja za 1. siječnja do 30. prosinca 2004. godine, proizlazi da je državna riznica izvršila plaćanje svih poreza, prireza i doprinosa za presude koje su ovršnim putem naplaćene u 2003. i 2004. godini, te da je već tada bila u tijeku naplata za ovrhe provedene 2005. i 2006., po mišljenju ovoga suda, ovršna isprava za predmetna potraživanja mogla bi predstavljati obračune ovlaštenih ustanova o razlikama između naplaćenih i nenaplaćenih poreza i doprinosa.
Sukladno prethodno navedenom proizlazi da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je predmetni prijedlog za ovrhu odbacio temeljem čl. 35. st. 3. OZ-a."
Člankom 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (NN 114/03; u nastavku: ZIDZR), koji je stupio na snagu 19. srpnja 2003., dopunjen je članak 83. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 i 68/05) dodavanjem stavka 5., kojim je propisano da se plaćom u smislu Zakona o radu smatra bruto plaća. Slijedom navedenog, za odlučivanje o pravu na plaću (bruto plaću - što uključuje i doprinose), nakon 19. srpnja 2003., bio bi nadležan sud.
Istim ZIDZR-om, u članku 78. stavku 1., propisano je da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika, započeti prije stupanja na snagu ZIDZR-a, dovršiti prema odredbama Zakona o radu, ako pravo određeno ZIDZR-om nije za radnika povoljnije.
Stajalište je sudske prakse da je za radnika povoljnije odlučivanje o plaći i dosuda plaće u bruto iznosu, koji uključuje doprinose i druga davanja (Vrhovni sud Republike Hrvatske broj: Revr-432/06 od 18. travnja 2007., Revr-576/08 od 25. veljače 2009. i dr.).
Ustavni sud pošao je od stajališta izraženih u odluci broj: U-III-3189/2007 od 14. siječnja 2010., u kojoj je, među ostalim, navedeno:
"... Vrhovni sud Republike Hrvatske se suglasio sa stajalištem prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da odlučivanje o uplati doprinosa na plaću ne spada u sudsku nadležnost, unatoč suprotnom pravnom stajalištu koje je izrazio i obrazložio u nizu odluka - da su za suđenje o tužbenim zahtjevima na isplatu plaće, poreza i doprinosa, kao građanskopravnim zahtjevima, nadležni sudovi (primjerice, Gr-463/01 od 8. kolovoza 2001., Revr-183/04 od 14. travnja 2004.). Vrhovni sud Republike Hrvatske je također u više svojih odluka zauzeo stajalište da su sudovi, u postupcima koji su započeti prije stupanja na snagu ZIDZR-a odnosno nakon toga, dužni pozvati tužitelje na uređenje tužbenog zahtjeva, ukoliko su zahtjevi za isplatu plaće postavljeni u netto-iznosima, te su dužni o ovakvim zahtjevima meritorno odlučivati (primjerice, Revr-183/04 od 14. travnja 2004., Revr-98/08 od 4. lipnja 2008., Revr-432/06 od 18. travnja 2007., Revr-576/08 od 25. veljače 2009. i dr.). (...)
Prema tome, u konkretnom slučaju odbijanje sudova da odluče o tome je li poslodavac dužan uplatiti (i) doprinose na plaću podnositelja i upućivanje podnositelja da o tome zatraži odluku upravnog tijela, uz istodobno prihvaćanje sudova da odlučuju o postojanju radnog odnosa podnositelja i njegovom pravu na plaću (bez doprinosa), predstavlja ograničavanje podnositeljevog prava na pristup sudu koje, osim što nije utemeljeno na mjerodavnom pravu, ne osigurava na djelotvoran način zaštitu podnositeljevih prava, jer ga stavlja u položaj suprotan samoj biti njegovog prava - u položaj u kojem je onemogućeno odlučivanje o njegovom zahtjevu."
Pregledom spisa Općinskog suda u N. G. broj: P-528/98 u kojem je podnositelj tužbu podnio 13. listopada 1998., iznosi plaće navedeni su u neto iznosu uz naznaku stope zakonske zatezne kamate na pojedini iznos plaće koji mu nije plaćen. Posljednja rasprava u tom postupku održana je 17. veljače 2004. na kojoj je podnositelj priložio novi tužbeni zahtjev, u kojem nije zatražio isplatu plaće u bruto iznosu, te je i donesena presuda istoga dana, kojom je usvojen tužbeni zahtjev na isplatu neto plaće. Dakle, iako je podnositelj od 19. srpnja 2003. imao postupovnu mogućnost preinake tužbenog zahtjeva kojim bi mogao tražiti isplatu bruto plaće, on to nije učinio te je zatražio isplatu neto plaće. Po toj presudi provedena je ovrha u predmetu Općinskog suda u N. G. broj: Ovr-1095/04, te je izvršena naplata neto iznosa plaće na račun podnositelja. Dakle, ni tada podnositelj nije zatražio isplatu bruto plaće.
Međutim, podnositelj tek 28. rujna 2006. traži u posebnom ovršnom postupku samo isplatu razlike između neto i bruto plaće (poreza na dohodak i doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje). No, Ustavni sud primjećuje da je podnositelj već proveo ovrhu presude Općinskog suda N. G. broj: P-528/98 od 17. veljače 2004. te mu je isplaćena plaća u neto iznosu. On nije ni tražio isplatu bruto plaće, iako je to mogao. Kako navedena presuda kao ovršna isprava nalaže samo isplatu neto plaće, nadležni sudovi nisu imali valjanu pravnu osnovu - ovršnu ispravu kojom bi naložili ovršeniku isplatu razlike između neto i bruto plaće.
Da bi to sudovi mogli učiniti nužna je posebna pravna osnova - ovršna isprava iz koje bi proizlazilo da je ovršenik u obvezi takve isplate. Takvu pravnu osnovu tijekom ovršnog postupka podnositelj nije priložio, a sudovi su utvrdili da platne liste za pojedine godine rada podnositelja nisu valjana osnova za isplatu navedene razlike.
Stoga, Ustavni sud je utvrdio da u navedenoj postupovnoj situaciji ne postoji mogućnost utuženja razlike između isplaćene neto plaće i bruto plaće (dužnih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje i poreza na dohodak) u ovršnom postupku, već će se sukladno članku 22. ZIDZR-a, ta tražbina prethodno utvrditi u parničnom postupku. Presuda iz tog postupka bit će ovršna isprava na temelju koje će se provesti ovršni postupak.