Naime, često se i u medijima može pročitati, čuti ili vidjeti da je neki poslodavac, zbog propasti ugovorenih poslova ili jednostavno nedostatka posla, poslao radnike kući, odnosno na tzv. „čekanje“.
Treba reći da su nekadašnji radnopravni propisi (prije 1996. godine) omogućavali poslodavcima da radnike upute na „čekanje“ za vrijeme prekida rada. U biti, za vrijeme „čekanja“ poslodavac šalje radnike kući bez obveze dolaska na posao kada nema dovoljno posla, a postoji mogućnost da se zaposlenik kasnije ponovo pozove natrag na posao.
Radnici takvu mjeru često doživljavaju kao prvu stepenicu prema otkazu, no, to i ne mora biti tako, ali ipak češće jest.
Budući da danas važeći Zakon o radu (NN 149/09 i 61/11) ne propisuje mogućnost slanja radnika kući na čekanje, na način kako su to propisivali bivši radnopravni propisi (važeći do 31. prosinca 1995.), postavlja se pitanje kako u današnjim uvjetima hrvatske regulative pomoći poslodavcu da mu se na neko vrijeme smanje financijska opterećenja, odnosno kako poslati radnike na „čekanje“, dakle, poslati radnike kući za vrijeme prekida rada, uz neku naknadu, za koju poslodavci u pravilu smatraju da ne može biti identična visini plaće.
Može se razmišljati o nekoliko varijanti:
1) Smanjenje plaće radnika uz njihov pristanak (u ovom slučaju do prekida rada neće doći, ali će radnici za svoj rad primati plaću u umanjenom iznosu, za što su dali svoj pristanak. Na ovakvu varijantu radnici se odlučuju vodeći se činjenicom da je bolje raditi i primati manju plaću nego biti bez posla).
2) Korištenje godišnjih odmora u vrijeme kada nema posla (poslodavac će za doba kada nema posla napraviti raspored godišnjih odmora).
3) Neplaćeni dopust (za vrijeme neplaćenog dopusta prava i obveze iz radnog odnosa miruju, dakle niti radnik ima obvezu dolaziti na posao i obavljati ugovorene poslove niti poslodavac ima obvezu bilo što radniku financijski davati (isplatiti plaću i eventualno druga materijalna davanja). Bitno je napomenuti da neplaćeni dopust ne prekida radni odnos, tako da će se u smislu stjecanja nekih prava iz radnog odnosa, koja ovise o duljini staža kod poslodavca, računati vrijeme prije i poslije neplaćenog dopusta).
4) Naknada plaće za obustavu rada zbog okolnosti za koje radnik nije odgovoran (ovdje se radi o slučaju iz članka 87. Zakona o radu - radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Pod ovu odredbu možemo staviti i situaciju kada poslodavac zbog nedostatka posla radnike šalje „na čekanje“. Pritom treba napomenuti da ako Zakonom o radu ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca. Iz tako sročene odredbe (članak 87. stavak 5. Zakona o radu), dolazi se do zaključka da je upravo navedenim aktima i ugovorima moguće propisati odnosno ugovoriti drugačije, a to znači i nepovoljnije za radnike, odnosno da neće za to vrijeme primati punu plaću kao da rade, već manju plaću.