Podnositelj zahtjeva podnio je zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (u nastavku: Europski sud) u kojem je prigovorio na povredu prava na privatni i obiteljski život iz članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija) jer nacionalne vlasti nisu ispunile svoju pozitivnu obvezu i osigurale da njegovo pravo na kontakt s njegovom maloljetnom kćeri bude djelotvorno.
Naime, na inicijativu podnositelja zahtjeva, pred nadležnim općinskim sudom, kao i pred nadležnim centrom za socijalnu skrb od 2000. godine, provedeno je nekoliko zasebnih postupaka koji se odnose na kontakte između podnositelja zahtjeva i njegove kćeri s kojom on ne živi.
Do 29. listopada 2008. godine, kontakti su bili određeni svakog utorka u trajanju od dva sata, u nazočnosti treće osobe zbog toga što je podnositelju zahtjeva dijagnosticirana psihička bolest. Kontakti su održavani u Savjetovalištu za brak, obitelj i mladež. Dana 29. listopada 2008. godine kontakti su određeni jednom tjedno u centru za socijalnu skrb, a onda 3. studenoga 2009. godine svakog četvrtka u istom centru. Dana 8. ožujka 2010. godine kontakti su određeni jednom tjedno na neodređenom mjestu.
Od samog početka postupka podnositelj zahtjeva isticao je da radi u Italiji, i to na način da radi tri dana, a da je četvrtog dana slobodan, te je tražio da sudovi u skladu s tim odrede vrijeme održavanja kontakata. Međutim, nacionalni su sudovi zanemarili njegov zahtjev, te su određivali vrijeme susreta i druženja svakog tjedna u točno određeno vrijeme. Pored toga, susreti i druženja održavani su u neprikladnim prostorijama, o čemu su svjedočili i djelatnici ustanova u kojima su se ti susreti i druženja odvijali. U konačnici, zbog nepostojanja prikladnih prostorija, te zbog nemogućnosti podnositelja zahtjeva da uskladi svoje radno vrijeme s terminima susreta i druženja koja je naložio sud, podnositelj zahtjeva od 2007. godine nije ostvario kontakt s kćeri.
Europski sud naveo je da kontakti između roditelja i djeteta predstavljaju osnovni element “obiteljskog života”, u smislu članka 8. Konvencije. Članak 8. sadrži pravo roditelja da se poduzmu koraci koji će ih ponovno spojiti s njihovom djecom te obvezu nacionalnih vlasti da olakšaju takva ponovna spajanja. To se primjenjuje ne samo na predmete u kojima se radi o prisilnom oduzimanju djece i stavljanju pod javnu skrb i provođenje mjera skrbi, nego i na predmete u kojima dolazi do sporova između roditelja i/ili članova djetetove obitelji o kontaktima i prebivalištu djece. Pri tome je odlučno jesu li nacionalne vlasti poduzele sve potrebne korake za olakšanje izvršenja, koji se mogu razumno tražiti u konkretnim okolnostima svakoga predmeta.
Europski sud priznao je da pravo podnositelja zahtjeva da viđa svoju kćer u redovitim razmacima nije nikada bilo sporno za nacionalne sudove. Međutim, u svjetlu načela da predmet i svrha Konvencije, koja je instrument zaštite ljudskih prava, traži da se njezine odredbe tumače i primjenjuju na takav način da ne budu teorijske ili neostvarive nego praktične i djelotvorne, nacionalni sud trebao se pobrinuti i da podnositelj zahtjeva može djelotvorno vršiti svoje pravo na kontakte s kćerki. Kako to nije učinio, Europski je sud utvrdio povredu članka 8. Konvencije.
Naime, podnositelj zahtjeva još od 2000. godine pokušava objasniti nacionalnim sudovima svoj radni raspored, ali su sve domaće instance, uključujući i Ustavni sud zanemarile takve tvrdnje podnositelja, te su opetovano nalagale da se kontakti između podnositelja zahtjeva i njegove kćerke održavaju u točno određeni dan u tjednu.
Iako nacionalni sudovi nisu nikada podnositelju zahtjeva zapriječili kontakt s kćeri, oni su stalno zanemarivali stvarnost situacije podnositelja zahtjeva s obzirom na njegov radni raspored, a da pritom nisu dali nikakvo objašnjenje zašto nije moguće izaći u susret prijedlogu podnositelja zahtjeva glede vremena za susrete, niti su uvažili njegove prigovore te prigovore Savjetovališta na mjesto održavanja susreta. To je dovelo do situacije u kojoj je podnositelj zahtjeva, da bi vidio svoju kćer, morao ulagati znatne napore kako bi organizirao zamjenu na poslu, i da su se susreti odvijali na neprikladnim mjestima, kao što su kuhinja i uredi Savjetovališta. Europski sud ima na umu tvrdnju podnositelja zahtjeva da zbog naprijed opisane situacije nije ostvario kontakt sa svojom kćeri od srpnja 2007. godine.
Iako načelno Europski sud ne precizira sredstva kojima će u domaćem pravnom poretku tužena država ispuniti svoju obvezu iz članka 46. Konvencije, u ovom je predmetu iznimno naznačio vrstu mjere koja bi mogla biti poduzeta kako bi se okončala povreda koju je utvrdio. S obzirom na osobite okolnosti predmeta i hitnu potrebu da se okonča povreda članka 8. Konvencije, Europski sud smatra da u svrhu ispunjenja svoje obveze iz članka 46. Konvencije tužena država treba osigurati djelotvoran kontakt između podnositelja zahtjeva i njegove kćeri u vrijeme koje je spojivo s radnim rasporedom podnositelja zahtjeva i u prikladnim prostorijama.
Europski sud dosudio je podnositelju zahtjeva iznos od 15.000 eura na ime nematerijalne štete.
Presuda Europskog suda za ljudska prava od 12. travnja 2011. br. 21188/09 u predmetu Gluhaković protiv Hrvatske.
Morana Briški, dipl. iur.