Schengenski sporazum stupio je na snagu 1995. otkada je započelo postupno ukidanje granica, odnosno kontrole prilikom ulaska u drugu državu članicu. Ponajprije je šest država -osnivačica Europske unije, maknulo međusobne granice, čemu je uslijedilo micanje granica među naknadno primljenim državama članicama, a sve to s krajnjim ciljem potpunog ukidanja unutarnjih granica Europske unije i zajedničkom kontrolom vanjskih granica prema tzv. trećim zemljama.Time se omogućava kretanje osoba, dakle i radnika, njihov nastan, boravak i zapošljavanje u drugim državama članicama, pod jednakim uvjetima koji se zahtijevaju i za državljane te države članice.
Svaka novoprimljena država članica dužna je implementirati pravila Schengenskog sporazuma koji je Amsterdamskim ugovorom postao dio zajedničke pravne stečevine Europske unije (acquis communautaire). Država time prihvaća zajednička pravila koja se tiču zračnih granica i granica na moru, viza,policijske suradnje i zaštite osobnih podataka te je obvezna ukloniti sve eventualne prepreke slobodnom kretanju osoba na unutarnjim granicama. Ispunjava li država uvjete kako bi bila primljena u područje Schengena, odlučujeVijeće Europske unije većinom glasova.
Zajedno sa Schengenskim sporazumom, formiran je i Schengenski informacijski sustav (Schengen Information System – SIS) kao internacionalna baza podataka koju vlasti potpisnica Schengenskog sporazuma koriste za razmjenu podataka o npr. raznim kategorijama osoba, poput azilanata i kriminalaca, kao i o ukradenim ili izgubljenim stvarima (više o tome u stručnom članku Šengenski informacijski sustav kao garancija sigurnosti Europske unije).
Danas preko 400 milijuna ljudi živi u Schengen zoni, koja se sastoji od 22 države članice i 3 države koje nisu članice Europske unije: Island, Norveška i Švicarska. Irska i Velika Britanija nisu dio područja Schengena jer su odlučile zadržati kontrolu na svojim granicama, iako redovito surađuju u rješavanju pitanja iz područja sudstva i policije. Cipar, Bugarska i Rumunjska još nisu uvršteni u Schengen zonu, iako su članice Europske unije već dugi niz godina, s obzirom da ne ispunjavaju potrebne uvjete i nisu uspjeli dosegnuti propisane standarde.
Odlučivanje o schengenskom prostoru još uvijek je u potpunosti u rukama zemalja članica, kojima je, iz sigurnosnih razloga, dopušteno privremeno zatvaranje svojih granica. Pojedine članice iskoristile su to svoje pravo u nekim situacijama, kao npr. Španjolska koja je svoje granice zatvorila 2004. za vrijeme krunidbe princa Filipa ili Austrija za vrijeme održavanja Europskog nogometnog prvenstva 2008. Europska komisija predlaže da se o takvom privremenom zatvaranju granica odlučuje u Vijeću EU, uz njezin pristanak.
Republici Hrvatskoj, koja postaje nova punopravna članica Europske unije, predstoji složen put ispunjavanja schengenskih kriterija. Prije svega, potrebno je ispuniti akcijski plan o ispunjavanju schengenskih standarda, a potom dovršiti granične prijelaze i opremiti i dodatno obučiti graničnu policiju. Naime, hrvatske granice time će postati vanjske granice Europske unije, u čijem osiguravanju posebno sudjeluju sve države članice radi sprječavanja terorističkih aktivnosti i ilegalne migracije.
Usklađivanje hrvatskog zakonodavstva sa Schengenskim sporazumom već je u tijeku, a među važnijim zakonima koji su usklađeni ističemo Zakon o nadzoru državne granice. Njegovi pojedini članci stupaju na snagu početkom primjene Schengenskog provedbenog sporazuma u Republici Hrvatskoj. Također je i novi Zakon o strancima usklađen s Direktivom Vijeća 2001/51/EZ od 28. lipnja 2001. kojom se dopunjuju odredbe članka 26. Konvencije o primjeni Sporazuma iz Schengena od 14. lipnja 1985.; (SL L 187, 10. 7. 2001.).
Schengenski sporazum, osim što omogućava postojanje i razvoj jedne od temeljnih sloboda - slobode kretanja unutar Europske unije, doprinosi i većoj homogenosti i povezanosti europskih država. Ideja o micanju granica među državama Europske unije nastala je s ciljem postupnog ukidanja granične kontrole među državama, čime se omogućava sloboda kretanja fizičkih osoba, a time i kretanja radnika, što radnicima iz jedne države članice otvara vrata slobodnih radnih mjesta ostalih država potpisnica. To je svakako prednost samog sporazuma i beneficija državljana njegovih potpisnica. Međutim, ilegalne migracije predstavljaju ozbiljan problem Europskoj uniji jer se takvoj osobi gubi trag. Naime, jednom kada osoba prijeđe vanjsku granicu Europske unije, može se slobodno kretati bilo gdje unutar nje.
Karla Štingl, dipl. iur.