Republika Hrvatska dužna je prema propisima Ujedinjenih naroda (Standardna minimalna pravila UN za postupanje sa zatvorenicima iz 1955., Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. (NN-MU 12/93), Konvencija protiv torture i drugih načina okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja od 10. prosinca 1984., Konvencija o transferu osuđenih osoba od 21. ožujka 1983.), europskim propisima (Europska minimalna pravila za postupanje sa zatvorenicima iz 1973., Europska zatvorska pravila iz 1987. i 2006. godine., Europska konvencija o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja od 26.11.1987.) i propisima unutarnjeg prava zaštiti svakog zatvorenika od mogućih povreda elementarnih ljudskih prava.
Moderna povijest sustava izvršenja kazne zatvora počinje s tzv. philadelphijskim ili ćelijskim sustavom koji je prvi put primijenjen u 18. stoljeću u SAD-u. Njegove osnovne značajke su potpuno osamljenje osuđenika, nemogućnost bilo kakve komunikacije s drugim zatvorenicima, a u nekim slučajevima i nošenje kukuljica kako se zatvorenici ne bi međusobno mogli prepoznati. Zbog velikog broja samoubojstava taj je sustav ubrzo napušten u SAD-u, ali se dalje primjenjivao u zatvoru Pentovillu u Velikoj Britaniji.
Blaža varijanta takvog sustava je tzv. auburnski sustav izvršenja kazne zatvora nazvan prema mjestu Auburnu u SAD-u gdje je 1823. utemeljena zatvorska ustanova. Značajka toga sustava je apsolutna tišina od strane zatvorenika, pa je takav sustav bio poznat i kao sustav šutnje. Često su kao i u ćelijskom sustavu korištene kukuljice za vođenje zatvorenika, ali im je kao mjera socijalizacije nametnuta radna obveza.
U 19. stoljeću javlja se tzv. progresivni sistem i to u Engleskoj i Irskoj varijanti čija je osnovna karakteristika prelazak zatvorenika kroz nivoe i njegova priprema za povratak u društvo.
Ženevski sistem uveo je klasifikacije prema uzrastu, vrsti i visini kazne, svojstvima ličnosti, motivima izvršenog djela i druge, a imao je vrlo mali uspjeh u procesu penalizacije.
Zatvorenici u Republici Hrvatskoj kaznu zatvora izvršavaju u 14 zatvora i 7 kaznionica. Prema podacima Eurostata za Hrvatsku, u 2000. godini u zatvoru je bilo 2623 osobe, a u 2009. godini čak 4891 osoba. U hrvatskim zatvorima je u 2000. godini na svakih 100.000 stanovnika bila 81 osoba. Za usporedbu, Island je u 2006. godini imao 39 zatvorenika na 100.000 stanovnika, Slovenija 60, dok je prosjek Europske Unije iznosio 123 zatvorenika na 100.000 stanovnika. Očita tendencija povećanja broja zatvorenika u Republici Hrvatskoj izazov je za zatvorski sustav ponajprije u pogledu kapaciteta, ali i u mogućnosti ostvarenja zaštite ljudskih prava.
Prema članku 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, zatvorenik uživa zaštitu temeljnih prava utvrđenih Ustavom Republike Hrvatske, međunarodnim ugovorima i ovim Zakonom. Stavak 2. članak 3. navodi da se izvršavanjem kazne zatvora zatvorenika može ograničiti u temeljnim pravima samo u granicama nužnim za ostvarenje svrhe izvršavanja kazne i u postupku propisanom ovim Zakonom.
Osnovna prava zatvorenika kako prema međunarodnom pravu, tako i prema Zakonu o izvršavanju kazne zatvora su:
- pravo na odgovarajući smještaj (4m2 u pojedinačnom smještaju po osobi ili 6m2 u grupnom smještaju)
- pravo na zaštitu osobnih podataka
- pravo na odgovarajuću prehranu (barem 3 obroka dnevno i 3000 kcal)
- pravo na rad (prema Europskim zatvorskim pravilima rad u zatvoru smatra se pozitivnim elementom u organiziranju izvršenja kazne i ne smije se koristiti u svrhu dodatnog kažnjavanja)
- pravo na izobrazbu
- pravo na zdravstvenu zaštitu – kao primjer povrede ovog prava navodimo presudu Europskog suda za ljudska prava, broj 31138/06, od 17. siječnja 2008.
- pravo na vezu s vanjskim svijetom (dopisivanje, telefoniranje, posjete, itd.)
- pravo na boravak na otvorenom prostoru najmanje 2 sata dnevno
- pravo na stručnu pravnu pomoć (pravna pomoć obuhvaća: zaštitu zatvorenikovih prava za vrijeme izvršenja kazne - pravna sredstva za zaštitu prava zatvorenika u našem su zatvorskom sustavu pritužba i žalba; povjerljivost korespondencije s odvjetnikom; besplatnu pravnu pomoć; pravnu pomoć u stegovnom postupku)
- izborno pravo
- pravo na vjeroispovijest
- posebna prava stranaca (pravo obavještavanja diplomatskog predstavništva, pravo na kontakt s diplomatskim ili konzularnim predstavnikom, izvršenje kazne u matičnoj državi)
Osnovni principi Europskih zatvorskih pravila utvrđuju sljedeće:
1. u postupanju sa svim osobama lišenim slobode poštivat će se njihova ljudska prava
2. osobe koje su lišene slobode zadržavaju sva prava koja im zakonski nisu oduzeta
osuđujućom presudom kojom je izrečena kazna zatvora ili sudskom odlukom o pritvoru
3. ograničenja izrečena osobama lišenim slobode bit će minimalna u okviru potrebnog i proporcionalna opravdanom cilju zbog kojeg se izriču
4. uvjeti u zatvoru koji su u suprotnosti s ljudskim pravima zatvorenika ne mogu se opravdati manjkom potrebnih resursa.
Prema članku 50. Kaznenog zakona svrha kažnjavanja obuhvaća: osudu društva prema osobi koja je počinila kazneno djelo; generalnu prevenciju koja ima za cilj utjecati na svijest građana o pogibeljnosti kaznenog djela kako i sami ne bi činili kaznena djela te utjecati na svijest građana o pravednosti kažnjavanja počinitelja; specijalnu prevenciju kojom se sprječava počinitelj da ponovi kazneno djelo.
Uspješnost specijalne prevencije uvelike ovisi o tretmanu zatvorenika i stanju njihovih ljudskih prava. Uz sve veći broj zatvorenika u Republici Hrvatskoj, te prenapučenosti zatvorskog sustava koja u ovom trenutku iznosi 135% kapaciteta, povećanje zaštite ljudskih prava od značaja je za daljnje „normalno“ funkcioniranje zatvorskog sustava.
Neven Brkić, dipl. iur.