Jedan od načina prestanka ugovora o radu je prestanak otkazom. Jedan od otkaza je i izvanredni otkaz, kojega regulira Zakon o radu. Člankom 108. Zakona o radu propisano da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u kratkom prekluzivnom roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Stranka ugovora o radu koja izvanredno otkaže ugovor o radu ima pravo od stranke koja je kriva za otkaz tražiti naknadu štete zbog neizvršenja ugovorom o radu preuzetih obveza.
Nadalje, člankom 111. stavkom 2. Zakona o radu propisano je da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
Što se tiče opravdanih i neopravdanih razloga za otkaz, valja napomenuti da Zakon o radu izrijekom (za razliku od nekadašnjih propisima o radnim odnosima koji su se primjenjivali u SFRJ) ne propisuje koji bi bili razlozi zbog kojih radni odnos između radnika i poslodavca više ne bi bio moguć. Doduše, Zakon o radu propisuje neopravdane razloge za otkaz u članku 109. kojim je propisano da privremena nenazočnost na radu zbog bolesti ili ozljede ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu. Nadalje, podnošenje žalbe ili tužbe, odnosno sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugog propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, odnosno obraćanje radnika nadležnim tijelima izvršne vlasti, također ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu. Isto tako, obraćanje radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenje prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlasti, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.
Stoga je često teško procijeniti je li neka situacija na radu ili koja je vezana uz rad takve težine da upravo zbog nje, uz uvažavanje svih okolnosti, radni odnos između radnika i poslodavca ubuduće više nije moguć. Veliku pomoć, dakako, daje sudska praksa i mišljenja nadležnog ministarstva.
U nastavku donosimo jedan primjer iz sudske prakse, koja se bavi karakterom i ozbiljnošću prijetnje poslodavcu kao mogućem otkaznom razlogu. Radi se o Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr 90/09-5, od 6. svibnja 2009. U toj odluci Vrhovni sud navodi da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno:
- da je tuženik 7. rujna 2005. donio odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelja uz obrazloženje da tužitelj zbog zdravstvenih razloga nije u stanju obavljati rad s viličarem,
- da je tuženik 12. rujna 2005. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja, uz obrazloženje da je tužitelj 9. rujna 2005. telefonskim putem kontaktirao direktora tuženika te mu je zbog otkaza ugovora o radu od 7. rujna 2005. prijetio smrću,
- da je tužitelj protiv te odluke izjavio zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio,
- da je tužitelj 7. rujna 2005. u telefonskom razgovoru s direktorom tuženika rekao da ako je s njim gotovo, da može biti gotovo i s njim, što je direktor tuženika shvatio kao prijetnju te je angažirao zaštitare tvrtke B.
Zaključivši da ako je u ovom slučaju i bilo prijetnje, da prijetnja nije bila stvarna, te uzevši u obzir da su prije toga tužitelj i direktor tuženika bili kućni prijatelji, nižestupanjski sudovi smatraju da nije ostvaren razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelja, te prihvaćaju tužbeni zahtjev.
Međutim, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u ovom slučaju došlo je do pogrešne primjene materijalnog prava.
Neodlučno je u ovom slučaju što nižestupanjski sudovi smatraju da na strani tužitelja nije postojala ozbiljna prijetnja smrću prema direktoru tuženika. Naime, odlučna je činjenica što je direktor tuženika upućenu mu prijetnju od strane tužitelja shvatio ozbiljno, te je u vezi toga angažirao radi zaštite svoje sigurnosti zaštitare.
Prema odredbi članka 107. stavka 1. Zakona o radu (prijašnji zakon, prema danas važećem Zakonu o radu (NN 149/09 i 61/11) ovu materiju uređuje članak 108.), poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, a prema odredbi stavka 2. toga zakonskog članka, ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.
U konkretnom slučaju ispunjene su pretpostavke za primjenu navedenih zakonskih odredbi, jer izražena prijetnja od strane tužitelja prema direktoru tuženika koju je on shvatio kao prijetnju smrću po shvaćanju Vrhovnog sud predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa između stranaka nije moguć, a odluka o otkazu ugovora o radu donesena je u roku iz članka 107. stavka 2. Zakona o radu.