Prvi i najvažniji slučaj svakako je Van Gend en Loos iz 1963., nakon kojeg slijede Costa v E.N.E.L. i Simmenthal II.
Slučaj Van Gend en Loos (26/62) najznačajnija je prekretnica u praksi Europskog suda pravde (Sud), u kojem je Sud pravu Europske unije dodijelio izravan učinak, a Osnivačkim ugovorima ulogu zaštitnika subjektivnih prava pojedinaca. Dakle, i pojedincima su dodijeljena prava koja izravno proizlaze iz prava Zajednice, unatoč pravnim sustavima njihovih država članica. Pravni subjektivitet pojedinaca, koji im je dodijelio Sud u ovoj presudi, proizlazi iz Osnivačkih ugovora, čime se osigurava njihova izravna zaštita. Sud je time omogućio veliki iskorak pravnog sustava Zajednice u odnosu na međunarodno pravo, koje ne priznaje pravni subjektivitet pojedinaca.
U navedenom slučaju Sud je odredio kriterije za izravni učinak prava Europske zajednice u nacionalnom pravnom poretku, odredivši da odredbe prava Zajednice moraju biti jasne, bezuvjetne i neovisne. Pod neovisnošću norme podrazumijeva se da norma mora biti neovisna od donošenja bilo kakvih dodatnih i naknadnih mjera od strane država članica, kako bi proizvodila izravni učinak. U svojoj odluci Sud je definirao izravni učinak prava Zajednice kao kreatora subjektivnih prava pojedinaca, koje nacionalni sudovi moraju štititi.
Međutim, Sud time nije odredio u kojem su odnosu nacionalno pravo i pravo Zajednice u smislu ima li i koje od navedenih prava nadređenost nad drugim. To pitanje riješeno je u odluci Costa v E.N.E.L. (6/64). U tom slučaju Sud je definirao načelo nadređenosti prava Zajednice u odnosu na nacionalno pravo, iz čega proizlazi da pojedincima njihova subjektivna prava zapravo omogućava nadređenost prava EU nad nacionalnim pravom, čime se ograničava suverenost prava država članica, ali ujedno i povećavaju subjektivna prava njihovih državljana. Sud je tako dao prednost pravu Zajednice, presudivši da pravo Zajednice ima prednost pred nacionalnim pravom, samim time što proizlazi iz Osnivačkih ugovora, bez obzira kako to nacionalno pravo bilo formulirano. Navedena prednost očituje se u slučajevima kolizije normi nacionalnog prava i prava EU, u kojima je prevaga na strani prava Zajednice bez obzira na to je li norma donesena prije ili poslije norme nacionalnog prava. Takva odluka Suda također rezultira i ujednačenom primjenom europskog prava.
Kako bi zaokružio i objedinio dotadašnju problematiku, Sud je u slučaju Simmenthal II (106/77) naveo posljedice kako izravnog učinka, tako i načela nadređenosti prava Zajednice u odnosu na nacionalno pravo. Sud je time ponudio rješenje u slučaju kada pred nacionalni sud bude postavljena nacionalna norma koja je u suprotnosti s pravom Zajednice te je odredio da je u takvom slučaju nacionalni sud dužan izuzeti iz primjene kolidirajuću pravnu normu i neposredno primijeniti pravo Zajednice ili neku drugu normu nacionalnog prava koja nije u suprotnosti s pravom EU.
Posljedica primjene načela nadređenosti nije dakle automatsko nevaženje normi nacionalnog prava, već se njime nameće obveza nacionalnim sudovima da u spornom slučaju primijene pravo EU, a ne nacionalno. U takvom slučaju nacionalni sud nije dužan čekati stavljanje izvan snage sporne norme, već neposredno primijeniti pravo EU. Upravo se na taj način jača zaštita subjektivnih prava pojedinaca, koja su mu dodijeljena Osnivačkim ugovorima.
S obzirom na činjenicu da je Hrvatska potpisivanjem Sporazuma o pristupanju sve bliže članstvu u EU, važno je napomenuti da pravo EU postaje dijelom nacionalnog pravnog poretka te će se izravno primjenjivati bez obzira i unatoč tome što je propisano u Ustavu Republike Hrvatske. Treba naglasiti da će tada, u slučaju da hrvatska norma bude u suprotnosti s pravom EU, nacionalni sudovi biti dužni primijeniti pravo EU.
Karla Štingl, dipl. iur.
