Prema članku 1111. Zakona o obveznim odnosima (u nastavku: ZOO), stjecanje bez osnove definira se kao prelazak nečije imovine (ili njezinog dijela), pod čime se razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, u imovinu druge osobe bez osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. U tom slučaju obogaćena strana, odnosno stjecatelj, dužan je vratiti imovinu odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
Jedno od bitnih određenja instituta stjecanja bez osnove, pogotovo pravila o vraćanju stečenog bez osnove, je to da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (članak 1111. stavak 3. ZOO-a).
Nisu sve osobe ovlaštene zahtijevati od stjecatelja ono što je stečeno bez osnove. Naime, onaj koji izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta (članak 1112. ZOO-a). Npr. na povrat plaćenog, ali zastarjelog duga, za što je platitelj dobro znao, onaj tko je platio nema pravo, osim u navedenim slučajevima. No, ako je dug bio bezuvjetan, ne može se zahtijevati povrat plaćenog iznosa stoga što je isplata izvršena prije dospjelosti.
Također, tko je isti dug platio dva puta, pa makar jednom i po osnovi ovršne isprave, ima pravo zahtijevati povrat po pravilima ovoga odjeljka. ZOO je člankom 1113. propisao pravila o (ne)vraćanju specifičnih obveza. Naime, tim je člankom propisano da se ne može zahtijevati povrat onoga što je dano ili učinjeno na ime ispunjenja neke naravne ili moralne obveze.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Što se naknade troškova tiče, stjecatelj ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nepošten, pripada mu naknada samo za nužne troškove.
U svezi s povratom onoga što je stečeno na temelju bez osnove, odnosno o pitanju prijelaza potraživanja na temelju stečenog bez osnove s ostavitelja na nasljednike, odlučivalo se u jednom predmetu pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske (broj Rev 2510/10-2 od 11. siječnja 2012.).
U tom predmetu bila je riječ o zahtjevu tužiteljice kao nasljednice za isplatu novčanog iznosa na ime ulaganja njezinog prednika u nekretninu u vlasništvu tuženice. Prvostupanjski sud donio je odluku da tužiteljica (kao nasljednica ostavitelja) nije aktivno legitimirana za podnošenje predmetnog zahtjeva, jer da „tražbine stečenog bez osnove prelaze na nasljednika samo ako je oštećeni za života podnio tužbu“. Takvo stajalište je, bez posebnog obrazloženja, prihvatio i drugostupanjski sud.
Vrhovni sud Republike Hrvatske naglasio je da u smislu odredaba članka 5. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03 i 35/05) ostaviteljevom smrću na nasljednika prelaze sva prava koja je imao ostavitelj – osim strogo osobnih prava koja se ne mogu nasljeđivati zbog svoje pravne naravi. Potraživanje na temelju stečenog bez osnove nema pravnu narav strogo osobnog potraživanja, već je imovinskopravne naravi.
Prema tome, u slučaju da je u vrijeme smrti ostavitelja postojalo osnovano potraživanje ostavitelja na temelju stečenog bez osnove, ono prelazi na nasljednika – neovisno je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja.