Zahtjev za zaštitu prava (što je u praksi uvriježen naziv za podnesak upućen poslodavcu u slučaju povrede prava iz radnog odnosa) temeljni je i polazni institut u ostvarenju i zaštiti prava radnika. Prema nekim autorima, s obzirom na građanskopravnu prirodu ugovora o radu, zahtjev radnika za ostvarenje njegovog određenog prava koje je poslodavac povrijedio jest građanskopravna ponuda da se u postupku izvan suda urede odnosi poslodavca i radnika. Zato takav zahtjev nema odgodno djelovanje.
Člankom 129. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11 i 82/12), propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, odnosno podnijeti tzv. zahtjev za zaštitu prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
Jedno od pitanja koje se postavlja u praksi je – kada počinje teći rok za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava ako je radnik odbio primiti odluku (najčešće o otkazu ugovora o radu)?
U predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr 780/11-2, od 17. siječnja 2012., raspravljalo se i odlučivalo upravo o tom pitanju. Sud je zauzeo stajalište da rok za traženje zaštite povrijeđenog prava kod poslodavca počinje teći od trenutka kad je radnik odbio primiti odluku o otkazu ugovora o radu, pa ako je zaštitu kod poslodavca tražio nakon proteka roka od 15 dana od dana odbijanja primitka odluke, tada je nastupila prekluzija prava:
"Prvostupanjski sud je otklonio tuženikov prigovor prekluzije navodeći da iz pismena tuženika od 28. kolovoza 2008. proizlazi da je odluku o otkazu ugovora o radu tužitelj primio 28. kolovoza 2008. (što je i potvrdio svojim potpisom), slijedom čega proizlazi da je tužitelj zaštitu povrijeđenog prava zatražio u roku, sukladno navedenoj odredbi ZR-a.
Međutim, u konkretnom slučaju utvrđeno je i da je tužitelj prethodno pozvan s godišnjeg odmora da preuzme odluku o otkazu ugovora o radu, da mu je istu (u prostorijama tuženika) dala radnica M. V. 15. srpnja 2008. te je on odbio preuzeti; a sam tužitelj 20 kolovoza 2008. na pismenu kojim konačno potpisuje primitak pisanog otpravka odluke o otkazu potvrđuje da je odbio primiti odluku o otkazu te isto navodi u svom stranačkom iskazu, kako to sve navodi i prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke.
Uz takvo stanje stvari pravilnim se ukazuje zaključak drugostupanjskog suda da je rok od 15 dana iz čl. 126. (133.) st. 1. ZR-a za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava počeo teći 16. srpnja 2008., pa budući da je tužitelj predmetni zahtjev uputio poslodavcu 28. kolovoza 2008., da je time prekludiran i u traženju sudske zaštite."