Manjak demokracije u EU pojavljuje se u više pojedinačnih oblika. Najčešće spominjani argument u prilog nedemokratičnosti Europske unije je nemogućnost njezinih građana da sudjeluju u odlučivanju, odnosno izboru onih koji donose najvažnije odluke i vode politiku cijele Unije. Naime, Europska komisija, kao najmoćnija institucija, kada je riječ o podjeli vlasti, nema demokratski izabrane predstavnike, kao ni predsjednika, iako svaka država imenuje svoje povjerenike na tu funkciju.
Slijedi druga po redu važnosti, za politički razvoj EU, institucija – Europsko vijeće. Njegovi članovi su predsjednici vlada ili država članica EU, koji donose odluke o najvažnijim pitanjima i politikama EU, odluke važne za sudbinu svih građana, no međutim, to čine iza zatvorenih vrata, bez sudjelovanja ljudi koji su ih izabrali. Time se stvara jaz između građana i vlasti i njihovo nepovjerenje te, povrh svega, nezainteresiranost za politiku jer im nije dana mogućnost sudjelovanja.
Tu je i neizostavno Vijeće europske unije, sastavljeno od ministara iz svih država članica, koje zajedno s Europskim parlamentom u postupku suodlučivanja kreira sudbinu zakona, ali ima i djelomičnu samostalnu zakonodavnu ovlast u rijetkim slučajevima, kada je Parlamentu dana tek mogućnost davanja mišljenja. Tek na posljednjem mjestu na hijerarhijskoj ljestvici nalazi se Europski parlament, čiji su članovi demokratski izabrani predstavnici iz svake pojedine države članice. Time bi se trebala zadovoljiti forma demokratičnosti u EU, međutim, politička moć i zakonodavna inicijativa Parlamenta poprilično su slabe, tako da se time pospješuje ionako čvrsto stajalište euro-pesimista u nepostojanje demokracije u EU.
Naime, iako je to jedino tijelo u EU na čiji izbor članova građani mogu utjecati i na taj način, preko njih, sudjelovati u donošenju bitnih odluka u EU, zbog premalih ovlasti koje su dane Parlamentu, građani većinom nisu zainteresirani za korištenje svojih demokratskih prava te je odaziv na izbore za Europski parlament zabrinjavajuće slab. Problem vidimo i u tome što izabrani članovi ne predstavljaju izravno glas svog naroda, već čine dio većih skupina, zajedno sa svojim političkim istomišljenicima. Također, postoji i zasićenost građana izborima na državnoj razini kao i pomanjkanje osjećaja pripadnosti EU, koji također loše utječu na interes za politički život EU.
Dakle, iz samog koncepta vlasti EU i njezine hijerarhije, proizlazi manjak demokracije, no, još je više zabrinjavajuće što građani, nezadovoljni razinom demokratičnosti u EU, relativno slabo koriste ta svoja prava i ne pokazuju mnogo interesa za sudjelovanjem u političkom životu EU. Pitanje koje se nameće je što bi se trebalo promijeniti, odnosno koje moguće reforme postoje kako bi se postojeći manjak demokracije sveo na što manju moguću mjeru.
Prije svega, reforme su potrebne na hijerarhijskoj ljestvici i podjeli moći među institucijama EU. Politike koje provodi Europska komisija, kao i zakone koje predlaže i provodi trebali bi biti prethodno usvojeni od strane Europskog parlamenta. Predsjednik komisije trebao bi biti izravno izabran od strane birača te bi imenovanja u Europskom sudu pravde, Sudu prvog stupnja, Europskoj središnjoj banci i drugim institucijama trebala biti odobrena od strane Parlamenta. Zapravo se najviše reformi treba svesti na proširenje ovlasti i dužnosti Europskog parlamenta jer su njegovi članovi predstavnici naroda te bi se time mnogo pridonijelo povećanju demokracije.
To je donekle i učinjeno Lisabonskim ugovorom. Što se zakonodavne uloge Europskog parlamenta tiče, reformama provedenim Lisabonskim ugovorom omogućeno je Parlamentu da zajedno s Vijećem EU donosi zakone u procesu suodlučivanja. Time se postiže da zakoni koje predlaže Europska komisija budu usvojeni u Parlamentu, što znači da se donekle raspoređuje moć i na druge institucije, kako bi se smanjila koncentracija moći u Komisiji. Europskom parlamentu je, u sklopu provedenih reformi, dano pravo odlučivanja o budžetu, kao i pravo veta prilikom izbora predsjednika Europske komisije. Bilo bi dobro da u budućnosti zastupnici u Parlamentu dobiju ovlasti i samog predlaganja kandidata za predsjednika Komisije i njegovog odabira.
Što se korištenja demokratskih prava građana tiče, na raspolaganju su im, osim glasovanja na izborima i pisanje peticije Europskom parlamentu i Ombudsmanu, sudjelovanje na referendumu, kao i utjecaj kroz podršku u radu interesnih skupina. Problem se javlja zbog slabog korištenja tih prava te bi se trebalo motivirati građane na veće sudjelovanje u političkom životu EU. Tako je Lisabonskim ugovorom omogućena inicijativa novih prijedloga zakonodavnih akata ili smjernica za politike EU samim građanima, ukoliko je podržava milijun stanovnika EU koji potječu iz najmanje jedne trećine zemalja članica.
Zaključno možemo reći da bez građana nema demokracije te bi u slučaju Europske unije trebalo poraditi na njihovom osjećaju pripadnosti i njihovom interesu za politički život Europske unije. Naravno, ključ svega je i provođenje daljnjih reformi u smjeru povećanja ovlasti Europskog parlamenta i smanjenja premoći Europske komisije, dakle smanjenja demokratskog deficita.
Pred nama, kao budućim građanima Europske unije stoji građanska dužnost sudjelovanja u političkom životu EU na jedan od ranije spomenutih načina. Mogućnost izbora članova za Europski parlament uslijedit će tek nakon pristupanja Republike Hrvatske u Europsku uniju, kako je propisano člankom 79. Zakona o izborima zastupnika iz Republike Hrvatske u Europski parlament. Nakon potpisivanja Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, Hrvatski sabor imenovao je iz redova zastupnika Hrvatskoga sabora promatrače u Europski parlament, razmjerno udjelu u sastavu Hrvatskoga sabora. Broj promatrača odgovara broju zastupnika na koji će Republika Hrvatska imati pravo na temelju Ugovora o pristupanju Europskoj uniji, odnosno njih dvanaest.
Karla Štingl, dipl. iur.