Člankom 119. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11 i 82/12) propisano je da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.
Zakon o radu također propisuje minimum iznosa otpremnine po godini staža kod poslodavca, a to je barem jedna trećina prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.
S druge strane, člankom 119. stavak 3. Zakona o radu propisano je da ako zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije određeno drukčije, ukupan iznos otpremnine ne može biti veći od šest prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Dakle, ako je nekim drugim zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu propisano, odnosno ugovoreno nešto drukčije (povoljnije) u vezi s maksimalnim iznosom otpremnine, odredba o najvišoj otpremnini iz Zakona o radu neće se primijeniti.
Pravo na isplatu otpremnine zastarijeva u roku 3 godine od dospijeća tog prava. Naime, prema članku 135. Zakona o radu potraživanje iz radnog odnosa (a otpremnina to svakako jest) zastarijeva za tri godine, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
Pogledajmo na jednom primjeru iz sudske prakse (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 935/10-2, od 28. studenoga 2012.) postoji li pravo na otpremninu u slučaju prestanka obrta po sili zakona?
U tom predmetu tužiteljica je zahtijevala isplatu plaće i isplatu otpremnine od tuženice, kao nasljednice pok. M. B., vlasnika ugostiteljskog obrta B., koja potraživanja je ostvarila po osnovi radnog odnosa.
Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo ocijenivši da u slučaju kada dođe do prestanka obrta po sili zakona radnik zaposlen kod obrtnika nema pravo na isplatu otpremnine. To stoga što obrtnik ili njegov nasljednik koji ne želi nastaviti s radom obrta, radnopravni status svojih radnika može riješiti u smislu odredbe članka 107. Zakona o radu, odnosno donošenjem odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu jer prestanak obrta predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Sukladno tome, drugostupanjski sud je smatrao da radniku nakon prestanka obrta zbog smrti vlasnika obrta pripada pravo na isplatu otpremnine.
Između stranaka u ovom postupku nije sporno da je rješenjem Ureda državne uprave u K. županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostave D. R., od 30. srpnja 2002. u obrtni registar s danom 22. srpnja 2002. upisan prestanak obrta za pružanje gospodarskih usluga B. zbog smrti vlasnika obrta M. B. Dakle, obrt B. u vlasništvu sada pok. M. B., s kojim je tužiteljica imala sklopljen ugovor o radu, prestao je po sili zakona, i to na temelju odredbe članka 38. stavak 1. točka 1. Zakona o obrtu.
Zbog toga je tužiteljici istog dana kada je prestao obrt, po sili zakona (ex lege) prestao i ugovor o radu.
Načini prestanka ugovora o radu propisani su odredbom članka 103. Zakona o radu (odnosno članka 104. prema danas važećem Zakonu o radu), u kojoj su ti načini samo primjerice navedeni. Dopušteno je, dakle, da se lista razloga za prestanak ugovora o radu proširi posebnim zakonima koji imaju isti rang kao i Zakon o radu, a jedan od takvih zakona jest i Zakon o obrtu, koji u članku 38. propisuje slučajeve kada obrt prestaje po sili zakona.
Stoga je drugostupanjski sud pogrešno ocijenio da odluka o otkazu ugovora o radu predstavlja odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu u smislu odredbe članka 107. Zakona o radu. To stoga što nakon prestanka obrta zbog smrti vlasnika radniku radni odnos prestaje po sili zakona, pa prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, u takvoj pravnoj situaciji nisu ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe članka 111. Zakona o radu, kojom je propisan oblik, obrazloženje i dostava otkaza.
Budući da je tužiteljici ugovor o radu prestao po sili zakona u smislu članka 38. stavak 1. točka 1. Zakona o obrtu, a ne zbog otkaza ugovora o radu, u konkretnom slučaju nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke za isplatu otpremnine propisane odredbom članka 118. Zakona o radu.