Postoje određene radnopravne situacije u kojima poslodavac ima potrebu trenutno isključiti radnika iz radnog procesa, odnosno udaljiti ga s posla. Često su to situacije kad radnik vrlo grubo prekrši svoje radne obveze ili zbog nekog razloga predstavlja opasnost za radnu okolinu pa je zbog njegovog ponašanja nedopustivo držati ga i nadalje prisutnim u prostorijama poslodavca (npr. radnik je zatečen u krađi imovine poslodavca – čime se zasigurno ostvario razlog za prestanak radnog odnosa).
U ovakvim ekstremnim slučajevima poslodavcu je stalo da radnika odmah ukloni s rada, poslije čega uobičajeno slijedi pokretanje postupka za davanje otkaza ugovora o radu. Kako Zakon o radu (NN 49/09, 61/11 i 82/12) ne propisuje izričitu mogućnost privremenog udaljenja s posla (suspenziju), osim u tijeku sudskog spora o dopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu (prema članku 149. stavak 10. Zakona o radu), postavlja se pitanje postoji li ipak mogućnost da se radnika odmah udalji s posla, čim dođe do povrede radne obveze.
Dakle, prema već spomenutom članku 149. Zakona o radu, ako se radničko vijeće protivi izvanrednom otkazu, a radnik u sudskom sporu osporava dopuštenost otkaza i traži od poslodavca da ga zadrži na radu, poslodavac je dužan radnika vratiti na rad u roku od osam dana od dana dostave obavijesti i dokaza o podnošenju tužbe i zadržati ga na radu do okončanja sudskog spora.
U tom slučaju, ako poslodavac izvanredno otkazuje ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, radnika može privremeno udaljiti s posla do okončanja sudskog spora o dopuštenosti otkaza, uz obvezu isplate mjesečne naknade plaće u visini polovice prosječne plaće isplaćene tom radniku u prethodna tri mjeseca.
Iz navedenog se zaključuje da je privremeno udaljenje s posla (suspenzija) moguća ako je već dan izvanredni otkaz ugovora o radu i ako je u tijeku sudski postupak za osporavanje dopuštenosti tog otkaza.
Međutim, zadnjih desetak godina sudska praksa je otišla korak dalje i zauzela različita stajališta vezana uz institut suspenzije, odnosno privremenog udaljenja s posla. Tako „Kad je poslodavac donio odluku o redovitom, a ne izvanrednom otkazu ugovora o radu, nisu bile ispunjene pretpostavke predviđene odredbom čl. 152. t. 10. Zakona o radu iz 2004. za donošenje odluke o privremenom udaljenju tužitelja kao radnika.“ – odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr-525/06 od 29. studenoga 2006. Dakle, poslodavac ne može privremeno udaljiti radnika s posla ako mu izriče redoviti otkaz ugovora o radu.
Nadalje, „Poslodavac ima ovlast privremeno udaljiti radnika s posla čim dođe do skrivljenog ponašanja radnika. Svrha odredbe čl. 145. t. 10. Zakona o radu zaštita je poslodavca i ta zaštita od skrivljenog ponašanja radnika treba biti odmah ostvarena.“ – odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2662/00 od 14. ožujka 2001.
Uz ovu sudsku praksu, prilično značajna za poslodavce je i sljedeća odluka: „Nema mjesta privremenom udaljenju radnika s posla kao samostalne mjere poslodavca ako istodobno izostane postupak izvanrednog otkazivanja radnog odnosa.“ - Županijski sud u Rijeci, broj Gž-2268/00 od 17. siječnja 2001. Naime, ovim dvjema odlukama nedvojbeno je otvorena mogućnost trenutne suspenzije s posla, ali samo u slučaju ako iza te mjere slijedi izvanredno otkazivanje ugovora o radu.