Izvanredni otkaz jedan je od načina prestanka ugovora o radu kojeg regulira Zakon o radu (u nastavku: ZOR). Tako je člankom 108. ZOR-a propisano da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u prekluzivnom roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Člankom 111. stavkom 2. ZOR-a propisano je da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
Što se tiče opravdanih i neopravdanih razloga za otkaz, Zakon o radu izrijekom ne propisuje koji bi bili razlozi zbog kojih radni odnos između radnika i poslodavca više ne bi bio moguć. Doduše, Zakon o radu u članku 109. propisuje neopravdane razloge za otkaz. Tako privremena nenazočnost na radu zbog bolesti ili ozljede ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu. Nadalje, podnošenje žalbe ili tužbe, odnosno sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugog propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, odnosno obraćanje radnika nadležnim tijelima izvršne vlasti, također ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu. Isto tako, obraćanje radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenje prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlasti, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.
U jednom predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlučivalo se o tome predstavlja li spavanje na radnom mjestu dovoljan razlog za izvanredni otkaz, kao i o pitanju smije li radnik za vrijeme stanke spavati. Radi se o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr 1333/11-2, od 30. studenoga 2011.
Predmet spora bila je dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 10. prosinca 2007., a time i osnovanost zahtjeva tužitelja za njegovo vraćanje na rad kod tuženika i naknadu plaće za razdoblje u kojem nije radio.
Polazeći od nespornih te utvrđenih činjenica: - da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu domara na gradilištu, u opis kojeg radnog mjesta je spadala i zaštita imovine društva i kontrola kretanja u prostoru gradilišta, - da je 7. prosinca 2007. u noćnim satima, a prilikom izvanredne kontrole gradilišta od strane osoba tuženika tužitelj zatečen kako spava na radnom mjestu, - da je tužitelj prethodno (17. travnja 2007.) bio upozoren od strane tuženika na propuste u radu s upozorenjem na mogućnost otkaza u slučaju ponavljanja takvih ili sličnih propusta, a sve zbog činjenice da je zbog nepažnje tužitelja otuđena imovina tuženika, - da je prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju tuženik zatražio očitovanje sindikalnog povjerenika koji se nije suprotstavio otkazu, kao i da je tuženik omogućio tužitelju iznošenje obrane, nižestupanjski sudovi pravilno su odbili zahtjev tužitelja kao neosnovan, prethodno ocijenivši da je u okolnostima konkretnog slučaja spavanje tužitelja na radnom mjestu doista imalo značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, dakle, ostvarile su se pretpostavke iz članka 114. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05) za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju.
Naime, kod ocjene ponašanja tužitelja – spavanja na radnom mjestu, u čemu je tužitelj zatečen od strane kontrole tuženika, treba poći od značaja radnog mjesta na kojem je tužitelj radio: domar na gradilištu tuženika, te opisa poslova tog radnog mjesta. Kako to radno mjesto uz ostalo obuhvaća i poslove zaštite imovine tuženika i kontrole kretanja u prostoru gradilišta, a tužitelj je prilikom vršenja kontrole gradilišta od strane ovlaštenih radnika tuženika zatečen da spava u zatvorenoj prostoriji unutar gradilišta, zbog čega su osobe koje su vršile kontrolu mogle nesmetano kako pristupiti na gradilište, tako i u objekt u kojem je tužitelj spavao, onda je potpuno jasno da tužitelj takvim postupanjem nije izvršavao minimum poslova koji su namijenjeni radnom mjestu domara na gradilištu, zbog čega je gradilište te imovina tuženika na njemu bila potpuno nezaštićena.
Točno je da tužitelj u okviru svog radnog mjesta i radnog vremena ima pravo na dnevni odmor – stanku, u smislu odredbe članka 44. Zakona o radu, međutim, pravo na odmor ne podrazumijeva spavanje, a kako je tužitelj pogrešno protumačio svoje pravo na odmor, a što je potpuno i nespojivo sa sadržajem radnog mjesta tužitelja i svrsi kojoj je ono namijenjeno. Kada se ovome doda činjenica da je zbog ranije nedovoljne pažnje tužitelja na poslu došlo do otuđenja imovine tuženika s gradilišta, a na što je tužitelj upozoren, kao i s posljedicama eventualnog istog ili sličnog propusta, onda je nužno zaključiti da je zaticanje tužitelja u spavanju na radnom mjestu doista imalo obilježje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, jer takvim postupanjem tužitelj niti je mogao štititi imovinu tuženika, niti kontrolirati pristup gradilištu.