Svojom odlukom broj U-III-1878/2009 od 12. srpnja 2012., Ustavni sud Republike Hrvatske usvojio je ustavnu tužbu podnesenu protiv presude Županijskog suda u G. broj: Gž-839/08-2 od 30. siječnja 2009. kojom je odbijena kao neosnovana žalba podnositeljice (tuženice u parničnom postupku) i potvrđena presuda Općinskog suda u S. I. Z. broj: P-257/07-42 od 21. travnja 2008. Naime, presudom tog općinskog suda održano je na snazi rješenje o ovrsi, istog suda broj: Ovr-302/02 od 5. ožujka 2002. u dijelu u kojem je naloženo podnositeljici da u roku 8 dana tužitelju I. k. š. d.d. Z., u likvidaciji, namiri tražbinu u iznosu od 34.094,47 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja ovršnog prijedloga 28. veljače 2002. pa do isplate.
Podnositeljica smatra da su sudovi, u konkretnom slučaju, nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, što prema njezinom mišljenju ima za posljedicu povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.
Smatra da se u konkretnom slučaju radi o „zelenaškim“ kamatama jer je ugovorena kamata u iznosu od 6% mjesečno, a što je suprotno mjerodavnim zakonskim propisima. Stoga predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporenih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
U postupku koji je prethodio ustavnoj tužbi, Županijski sud u G. potvrdio je prvostupanjsku presudu ocijenivši da je prvostupanjski sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u nastavku: ZOO), utvrdio podnositeljičin dug prema tužitelju, te ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim. U parničnom postupku utvrđeno je da dug podnositeljice, u iznosu od 34.094,47 kuna (dug po osnovi glavnice 4.000,00 kuna i dug po osnovi zateznih kamata 30.094,47 kuna), proizlazi iz Ugovora o kratkoročnoj pozajmici, koji su sklopili podnositeljica kao zajmoprimac i tužitelj kao zajmodavac 12. prosinca 1997. na iznos od 4.000,00 kuna, a koji iznos se podnositeljica obvezala vratiti u roku od mjesec dana od primitka novca, uz ugovorenu kamatu od 6% mjesečno.
U obrazloženju osporene drugostupanjske presude, među ostalim, navodi se: “Sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da nije osnovan prigovor tuženika da se u konkretnom slučaju radi o zelenaškim kamatama, jer nisu kumulativno ostvarene pretpostavke prema odredbi čl. 141. st. 1. ZOO-a. Sud je pravilno ocijenio da je tuženik dobrovoljno zaključio Ugovor o kratkoročnoj pozajmici sa ugovorenom kamatom i da je u trenutku zaključenja Ugovora bio svjestan o kojim kamatama, odnosno o kojoj kamatnoj stopi se radi. Isto tako i prema ocjeni ovog suda pravilno je sud prvog stupnja takvu odluku donio ocijenivši da nije donesen poseban zakon koji bi određivao najvišu ugovorenu kamatnu stopu kod Ugovora o zajmu između pravne i fizičke osobe (čl. 399. st. 2. ZOO-a), pa se i zbog tog razloga navedena ugovorena kamata ne može smatrati lihvarskom.“
Člankom 141. stavkom 1. i člankom 399. stavkom 2. ZOO-a propisano je da je ništav ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekoga trećeg korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. U pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona.
Ustavni sud ističe da je u više odluka (primjerice odluka broj U-III-380/2001 od 5. svibnja 2004.), izrazio sljedeće pravno stajalište: „(...), kad nije donesen poseban zakon koji bi određivao najvišu stopu ugovornih kamata (stopu između drugih osoba iz članka 399. stavka 2. ZOO-a), u svakom pojedinom slučaju valja ocijeniti ima li stopa ugovornih kamata elemente zelenaškog ugovora, odnosno je li ugovaranje nesrazmjerno visokih kamata (lihvarske kamate) u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razlog za utvrđenje ništavim dijela ugovorne kamatne stope iznad utvrđene prosječne visine ugovorne kamatne stope na konkretnom tržištu, što je u isključivoj nadležnosti sudova. (...)“
Ustavni sud ocjenjuje da sudovi nisu utvrđivali ovu bitnu činjenicu u predmetu je li navedeni ugovor o kratkoročnoj pozajmici (kreditu), u dijelu svojih odredbi u vezi visine stope ugovornih kamata, ništav u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te nisu svoje utvrđenje o dopustivosti ugovorne kamate temeljili na cjelokupnoj analizi stanja na konkretnom tržištu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.
Ustavna tužba podnositeljice razmotrena je s aspekta povrede ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Ustavni sud utvrdio je da je u provedenom postupku podnositeljici povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz razloga što je drugostupanjski sud ocijenio da nema temelja primjeni članka 141. ZOO-a, a da nije utvrdio dopuštenu visinu stope ugovornih kamata u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
Pripremila: Ljiljana Drakulić, mag. iur.