Vlasništvo na nekretninama stječe se na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona. Pravo vlasništva stječe se kad su ispunjene sve pretpostavke koje su određene Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ZV) te Zakonom o zemljišnim knjiga (ZZK), ali i drugim zakonima.
Zemljišnoknjižni sud dopustit će upis prava vlasništva u zemljišne knjige ako isprava ima sadržaj i oblik kakav se zahtjeva po pravilima zemljišnoknjižnog prava. Članak 119. stavak 1. ZV-a propisuje da se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije drugačije određeno, dok je odredbom članka 108. ZZK-a propisano koje pretpostavke treba ispitati zemljišnoknjižni sud u postupku odlučivanja o dopuštenosti upisa u zemljišne knjige.
Jedan od temelja, dakle, na kojem se može steći pravo vlasništva na nekretnini je odluka suda ili druge nadležne vlasti. Na temelju odluke suda odnosno drugoga tijela vlasti stječe se pravo vlasništva nekretnine, a da za to nije potreban upis u zemljišne knjige, ali je stjecatelj ovlašten ishoditi upis svojeg stečenog prava u zemljišnu knjigu. Ako je vlasništvo stečeno odlukom suda ili drugoga tijela, ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno odlukom suda ili drugoga tijela nije bilo upisano (članak 127. ZV-a).
Jedan od postupaka koji se vodi radi stjecanja prava vlasništva na nekretnini jedne od stranaka u postupku je postupak izvlaštenja.
U praksi postupka izvlaštenja događa se da se nekretnina izvlasti od izvanknjižnog vlasnika, pa se postavlja pitanje mogućnosti uknjižbe izvlaštene nekretnine na ime korisnika izvlaštenja, na temelju rješenja o izvlaštenju. U tom slučaju zemljišnoknjižni sud trebao bi biti stajališta da postoji prepreka traženom upisu, budući da nije ispoštovano načelo knjižnog prednika, budući da je izvlaštenje provedeno od izvanknjižnog vlasnika, a kao zemljišnoknjižni vlasnik upisana je druga osoba, zbog čega bi, zbog nepostojanja knjižnog prednika u smislu odredbe članka 40. ZZK-a, korisnik izvlaštenja trebao biti utemeljeno odbijen s prijedlogom.
U članku 40. ZZK-a propisano je da su upisi u zemljišnu knjigu dopušteni samo protiv osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava glede kojega se upis zahtjeva, ili koja bar istodobno budu kao takva uknjižena ili predbilježena (knjižni prednik).
Stoga, očito, navedeno rješenje upravnog tijela nije moguće provesti u zemljišnoj knjizi zbog nepostojanja materijalne pretpostavke za traženi upis – knjižnog prednika. Predmetno rješenje može predstavljati temelj za provođenje pojedinačnog ispravnog postupka ili pak nekog drugog postupka u kojem će se srediti nesređeno zemljišnoknjižno stanje.
Dakle, kad je nekretnina izvlaštena od izvanknjižnog vlasnika, a upisani zemljišnoknjižni vlasnik nije bio stranka postupka pred nadležnim upravnim tijelom, tada rješenje upravnog tijela nije moguće provesti u zemljišnim knjigama na temelju prijedloga, zbog nepostojanja materijalne pretpostavke za upis – knjižnog prednika, već ono može predstavljati temelj za provođenje pojedinačnog ispravnog postupka ili nekog drugog postupka u kojem će se srediti nesređeno zemljišnoknjižno stanje.