Novi Kazneni zakon, čije je stupanje na snagu odgođeno do 1. siječnja 2013., zadovoljavajući je i suvremeni zakon, no, u međuvremenu se ipak pojavila potreba za intervencijom u pojedine njegove odredbe, a od predloženih promjena istaknut ćemo one koje se odnose na regulaciju posjedovanja droge za vlastite potrebe. Pritom treba istaknuti da predlaganje zadržavanja posjedovanja droge za vlastite potrebe samo u prekršajnom zakonodavstvu ne bi utjecalo na ostale oblike tog kaznenog djela u smislu kaznenog progona te bi u kaznenoj sferi i dalje ostali kažnjivi svi ostali, teži modaliteti kao što su - preprodaja, organiziranje preprodaje, neovlašteni uzgoj i proizvodnja, omogućavanje uporabe drugoj osobi, davanje djetetu.
Rasprava oko (de)kriminalizacije posjedovanja droge za osobne potrebe nije novost u zakonodavnoj aktivnosti. Već su se tijekom izrade i donošenja novog Kaznenog zakona u javnosti često vodile rasprave o pitanju dekriminalizacije posjedovanja droge za vlastite potrebe potaknute i odlukama Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetima Maresti protiv Hrvatske i Tomasović protiv Hrvatske. U navedenim presudama Europski sud za ljudska prava ukazao je na nepoštivanje načela ne bis in idem i na kršenje Protokola 7. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, u suvremenim pravnim sustavima zabrana da se pojedincu sudi dva puta u istoj stvari predstavlja jedno od temeljnih ljudskih prava i jamstvo je pravne sigurnosti.
Prema sada važećem pravnom režimu, posjedovanje droge propisano je kao kazneno djelo u članku 190. stavku 1. Kaznenog zakona i kao prekršajno djelo u članku 54. stavku 1. točki 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, te je ovo dvostruko inkriminiranje suprotno načelu ne bis in idem pa se radi jačanja pravne sigurnosti predlaže posjedovanje droge za vlastite potrebe brisati kao kazneno djelo.
Drugi razlog predložene dekriminalizacije posjedovanja droge za osobne potrebe je sadašnje odudaranje od europskih kriterija o tom pitanju. Naime, kazneni progon za posjedovanje i najmanje količine droga za vlastite potrebe u Republici Hrvatskoj nije u skladu s europskim kriterijima na tom području.
Europski kriteriji, ali i suvremeno kazneno pravo, pokazuju tendenciju odustajanja od kažnjavanja za „stil života“ pod čime se među ostalim razumijeva skitnja, uživanje alkohola, uživanje droge, bavljenje prostitucijom i slično. Ako se predviđa kažnjavanje za takva djela onda je to obično u prekršajnoj sferi jer se te sankcije smatraju dovoljnima da bi se njima izrazila prevladavajuća društvena neprihvatljivost takvih ponašanja.
Još jedan razlog dekriminalizacije posjedovanja droge za vlastite potrebe leži i u dosadašnjoj sudskoj praksi. Naime, u velikom broju slučajeva državna odvjetništva nisu pokretala kazneni postupak pozivajući se na načelo svrhovitosti, a u slučajevima kada je postupak pokrenut, sudovi su često primjenjivali institut beznačajnog djela. Dekriminalizacijom bi se ujedno rasteretili sudovi i državna odvjetništva, što bi ih više usmjerilo na bavljenje težim oblicima kriminalnog ponašanja.
S druge strane, prekršajni postupak je fleksibilniji, sama osuda ima manje stigmatizirajući karakter (ovisnici ili povremeni konzumenti droge ne upisuju se u kaznenu evidenciju, a koji upis im može štetiti kod uključivanja u društvo, pronalaženja posla i sl.), te je olakšana rehabilitacija.