Dužnost je država članica, da u okviru svojih nacionalnih pravnih sustava, donesu sve potrebne mjere kako bi se osigurala puna djelotvornost direktive, u skladu s ciljem kojemu ona teži. Države članice, pri tome, imaju slobodu izbora mjera, ali mjere moraju biti takve da se osigurava puna djelotvornost direktive. Iz navedenoga slijedi, da je prilikom primjene nacionalnoga prava, nacionalni sud obvezan svoje interno pravo tumačiti u svjetlu teksta i svrhe direktive. Do indirektnog učinka, dakle, dolazi nakon propusta države da implementira direktivu, a direktiva nema izravni učinak, tj. kada ne stvara sama po sebi subjektivna prava koja su nacionalni sudovi obavezni štititi (detaljnije o direktnom učinku u članku Vertikalni učinak direktiva).
Doktrina o indirektnom učinku direktiva razvijala se uglavnom u predmetima u kojima direktive nisu imale izravni učinak, te se stoga interpretativnu obvezu često smatra supsidijarnom u odnosu na obvezu izravne primjene direktive. To, međutim, nije nužno točno. Interpretativni učinak svojstvo je direktiva (i drugih normi prava EU) koje nezavisno od izravnog učinka nastaje zbog naravi europskog pravnog poretka. Jednako kao i za izravni učinak, osnovno opravdanje indirektnog učinka leži u potrebi da europsko pravo bude djelotvorno.
Europski sud pravde (dalje; Sud) kroz cijeli je niz presuda objašnjavao i proširivao učinak direktiva. Međutim, unatoč prijedlozima nezavisnih odvjetnika i akademskih krugova, Sud je zauzeo čvrsto shvaćanje kako direktive ne mogu imati direktan horizontalan učinak.
Time faktički dolazi do situacije u kojoj se nagrađuje onoga tko se pouzdaje u neusklađeno nacionalno pravo, a kažnjava onoga tko se pouzdaje u pravni poredak EU. Također bi se moglo reći da se time kažnjava pojedinca za propust države. Ovime se potencira napetost između dva motiva koji pokreću Europski sud pravde: motiva zaštite subjektivnih prava pojedinaca i motiva discipliniranja država članica u provedbi prava EU.
U takvim slučajevima Sud obavezuje nacionalne sudove da interpretiraju nacionalno pravo, u što je više mogućoj mjeri, u skladu s ciljevima direktive. U presudama 14/83 Von Colson and Kammann i C-106/89 Marleasing Sud objašnjava indirektni učinak direktiva i njegovu važnost, te od nacionalnih sudova traži izuzetno široku interpretaciju nacionalnog prava kako bi se ostvarili ciljevi direktive, čime je priznao učinak koji je vrlo blizak horizontalnom izravnom učinku.
Međutim, interpretacija nacionalnog prava u skladu s direktivom ima svoje granice. Odlukom 80/86 Kolpinghuis Nijmegen Sud je u određenoj mjeri suzio doseg ranije navedenih presuda. Ponajprije se ovo ograničenje odnosi na zabranu retroaktivnosti i zaštitu pravne sigurnosti, te zabranu dovođenja pojedinaca u teži pravni položaj u kaznenim stvarima. Nacionalni sud obvezan je svoje nacionalno pravo interpretirati u svjetlu teksta i svrhe direktive, ali ne i protivno općim pravnim načelima. Prema tome interpretacija contra legem nije dozvoljena.
Možemo zaključiti da su sudovi, kako Europski sud, tako i svi interni sudovi država članica – od suca pojedinca do Vrhovnih i Ustavnih sudova, važni akteri europskog integracijskog procesa. Hrvatski će suci pristupom Hrvatske Europskoj uniji postati i europski suci. Od njih će se očekivati da primjenjuju pravo EU na jednak način kako to čine suci sadašnjih država članica.
Danijela Damjanović, dipl. iur.