Uz poslovno uvjetovani otkaz i osobno uvjetovani otkaz, otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem treći je oblik redovitog otkaza ugovora o radu kojeg poslodavac može izjaviti radniku. Prije otkazivanja zbog skrivljenog ponašanja poslodavac je dužan pisano upozoriti radnika na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavljanja kršenja tih obveza.
Također, poslodavac je dužan radniku omogućiti da iznese svoju obranu nakon ukazivanja na nedopušteno ponašanje. Zakon o radu (NN 149/09, 61/11 i 82/12) ipak ublažava ove obveze poslodavca propisujući da davanje pisanog upozorenja i omogućavanje iznošenja obrane poslodavac može izbjeći ukoliko postoje okolnosti radi kojih nije opravdano od njega očekivati da to učini.
U sudskoj praksi zauzeta su stajališta da propust poslodavca da prethodno pisanim putem upozori radnika, nema za posljedicu ništavost odluke o otkazu, te također da propust poslodavca da radniku omogući iznošenje obrane nema za posljedicu ništavost odluke o otkazu. Kod ovakvog zakonskog određenja te afirmiranih stajališta sudske prakse, bilo bi za očekivati da bi poslodavci trebali češće posezati za otkazom uvjetovanim skrivljenim ponašanjem jer izbjegavaju mogućnost da se eventualno izjavljeni izvanredni otkaz ocijeni kao preteška mjera za konkretnu situaciju i tako nedopuštenim.
Također, kod redovitog otkaza uvjetovanog skrivljenim ponašanjem poslodavci nisu vezani bilo kakvim rokom za njegovo izjavljivanje vezanim uz saznanje za radnu povredu, a što je kod izvanrednog otkaza jedan od uvjeta njegove zakonitosti.
U primjeni odredbi Zakona o radu, koje se odnose na otkaz zbog skrivljenog ponašanja, postoji brojna sudska praksa. Tako se u jednom slučaju razmatralo je li izostajanje s posla zbog neisplate plaće opravdano ili neopravdano, odnosno predstavlja li takvo ponašanje opravdani razlog za otkaz ugovora o radu?
U predmetu koji se vodio pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, br. Revr 509/12-2 od 5. lipnja 2012., bilo je prijeporno je li odluka, kojom je tuženik otkazao ugovor o radu zaključen s tužiteljem - redovitim otkazom ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika, dopuštena ili ne. Radi se o primjeni bivšeg Zakona o radu, ali odluka je aktualna i danas, budući da i novi Zakon o radu sadržava iste odredbe u pogledu otkaza.
Dakle, odredbama članka 113. stavak 1. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 137/04 i 68/05 – u nastavku: ZR) propisano je da poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, među ostalim, i u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).
U konkretnom slučaju, a prema shvaćanju i revizijskog suda, ispunjene su pretpostavke za otkaz ugovora o radu uz primjenu odredbi članka 113. stavak 1. podstavak 3. ZR-a.
Tuženik je kao poslodavac tužitelja imao pravo od njega očekivati i zahtijevati da savjesno ispunjava svoje obveze iz radnog odnosa, a u okviru toga i da poslove radnog mjesta obavlja u ugovorenom vremenu te da i time dosljedno poštuje propisani proces rada i radne obveze - te i svojim ispunjavanjem radnih obveza (a za što treba biti na radnom mjestu), vodi brigu o poslovnom uspjehu poslodavca.
Budući da se tužitelj nije ponašao u skladu s takvim standardom ponašanja - jer se samovoljni izostanak s posla ne može okarakterizirati ugovorenim i profesionalnim postupanjem, njegovom je odsustvovanju s posla, a sve nakon što je prethodno bio i pisano upozoren na iskazano neprihvatljivo ponašanje te mogućnost otkaza ugovora o radu ako nastavi s kršenjem radnih obveza, pravilno dan značaj povreda koje po svojoj težini i karakteru opravdavaju pobijanu tuženikovu Odluku o otkazu s njime zaključenog ugovora o radu.
Pogrešno je pritom shvaćanje tužitelja da nije niti trebao dolaziti na posao budući mu tuženik nije isplatio pripadajuću plaću za dva mjeseca koja su prethodila otkazu, a da već i to daje osnovu zahtjevu za utvrđenje nedopuštenom Odluke o otkazu ugovora o radu. Naime, radni odnos zasniva se ugovorom o radu, pa s obzirom je ugovor osnova svih prava i obveza iz radnog odnosa, prava tužitelja valja sagledati kroz ugovor o radu kojeg je zaključio s tuženikom: predmetom tog (dvostrano obveznog) ugovora bio je rad tužitelja, kojeg je tužitelj bio obvezan obavljati prema uputama poslodavca, te plaća - koju je tužitelju za obavljeni rad trebao davati tuženik (poslodavac).
Tužitelju je pripadala zaštita u odnosu na činjenicu što tuženik nije ispunjavao ugovorene obveze i davao mu ugovorenu plaću, pa je u vezi te činjenice mogao tražiti ispunjenje ugovora, a i sam je mogao otkazati ugovor o radu (prema odredbama članka 112. i 113. stavak 6. ili članka 114. stavak 1. ZR-a) - ali ako je ugovor namjeravao održati na snazi (s tim da se ne ostvari razlog za njegovo otkazivanje po poslodavcu), na koju se namjeru poziva i na kojoj temelji tužbene zahtjeve, trebao je sam ispunjavati ugovor i izvršavati njime ugovorene obveze: u svakom slučaju dolaziti na radno mjesto i izvršavati poslove radnog mjesta.