Zakonom o upravnim sporovima (ZUS) reguliran je postupak vođenja upravnog spora. U upravnim sporovima postupak provodi i odluku donosi upravni sud. Upravno sudovanje u Hrvatskoj je ustrojeno kao dvostupanjsko sudovanje. U prvom stupnju o tužbama odlučuje mjesno nadležan upravni sud kako je to propisano u članku 13. ZUS-a, a u vezi sa člankom 6. Zakona o područjima i sjedištima sudova. Protiv odluke prvostupanjskog upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu o kojoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Odluka Visokog upravnog suda u upravnom sporu je konačna. Zakon o upravnim sporovima predviđa dva izvanredna pravna lijeka koji stranke mogu koristiti u upravnom sporu – obnovu spora i zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude.
Stranka ima pravo predložiti obnovu spora pod uvjetima taksativno navedenim u članku 76. stavku 1. ZUS-a. O prijedlogu za obnovu spora odlučuje sud koji je donio presudu. Sud će, sukladno članku 77. ZUS-a, ispitati dopuštenost podnesenog prijedloga, te će ga, ako nađe da je nedopušten, odbaciti rješenjem.
Htjeli bi skrenuti pozornost na zakonsku odredbu koje se čini nejasnom. Naime, ZUS navodi da se prijedlog podnosi sudu koji je donio presudu. Presudu protiv koje se podnosi prijedlog za obnovu spora može donijeti prvostupanjski, ali i drugostupanjski sud povodom žalbe. Ovakvu zakonsku formulaciju trebalo bi tumačiti na način da je za odlučivanje o prijedlogu za obnovu postupka nadležan sud koji je donio pravomoćnu presudu. Takvo tumačenje proizlazi iz činjenice da će, sukladno članku 77. stavku 3. ZUS-a, sud koji je odlučio dopustiti obnovu spora, prijašnju odluku staviti izvan snage u cijelosti ili djelomično. S obzirom da podnošenje prijedloga nenadležnom sudu nije navedeno kao razlog za odbacivanje prijedloga, nenadležni sud bi morao u takvom slučaju postupiti sukladno članku 28. stavku 2. ZUS-a, odnosno donijeti rješenje kojim će se oglasiti nenadležnim i predmet ustupiti nadležnom sudu.
Zahtjevom za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude osigurana je sudska zaštita izvan upravnog spora. Ovlaštenik podnošenja ovog zahtjeva je Državno odvjetništvo na prijedlog jedne od stranaka u upravnom sporu odnosno ovlaštenik može podnijeti ovaj zahtjev po službenoj dužnosti. Rok za podnošenje zahtjeva iznosi šest mjeseci od dana dostave pravomoćne presude stranci koja je podnijela prijedlog odnosno od dana donošenja presude ako zahtjev podnosi Državno odvjetništvo po službenoj dužnosti.
U slučaju da ovlaštenik propusti prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva, trebalo bi se, sukladno članku 30. ZUS-a, priznati pravo sudu koji je donio pravomoćnu presudu da takav zahtjev odbaci zbog propuštanja roka. Ukoliko bi sud propustio odbaciti takav zahtjev, Vrhovni sud, koji je nadležan za odlučivanje o ovom zahtjevu, takav zahtjev odbacio bi rješenjem.
Kako zakonodavac nije definirao sadržaj i opseg pojma preispitivanja zakonitosti pravomoćne sudske odluke, postavlja se pitanje koje su granice tog preispitivanja? Smatramo da bi se pravomoćna presuda ispitivala u samo granicama primjene prava na činjenični supstrat. Vrhovni sud, rješavajući o predmetnom zahtjevu, pravomoćnu presudu može ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje odnosno presudu može preinačiti.
Zakonom o upravnom sporu Državnom odvjetništvu dana je diskrecijska ocjena pri odlučivanju o podnošenju ovog izvanrednog pravnog lijeka. Stoga skrećemo pozornost na odredbe Zakona o kaznenom postupku odnosno na članak 509. kojim je uređeno podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Dakle, ovdje se radi o dva izvanredna pravna lijeka koji su po svome cilju i sadržaju dosta slični iako su propisani različitim zakonima. Navedenom odredbom Zakona o kaznenom postupku pravo, ali i dužnost Državnog odvjetnika, puno je jasnije određena. Iako je i u tom slučaju Državnom odvjetniku dana mogućnost diskrecijske ocjene podnošenja zahtjeva, zakonodavac je ipak naložio podnošenje takvog zahtjeva u slučaju odluke donesene u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.
Daniel Deković, mag. iur.