Prema članku 64. Zakona o zaštiti na radu zabranjeno je uzimanje alkoholnih pića i drugih sredstava ovisnosti prije i tijekom rada i njihovo unošenje u radne prostorije i prostore, a poslodavac je dužan prikladnim mjerama provoditi zabranu uzimanja alkoholnih pića i sprječavati zlouporabu sredstava ovisnosti na radnom mjestu.
Ta se odredba tijekom važenja Zakona mijenjala, a najvažnija je izmjena da od 31. srpnja 2008., od kada je izmjenom Zakona o zaštiti na radu intervenirano u članak 64. (NN 86/08), više ne važi odredba da se smatra da je radnik u alkoholiziranom stanju, ako mu je u organizmu utvrđena prisutnost alkohola veća od 0,5 g/kg. Umjesto toga, važećim člankom 64. Zakona o zaštiti na radu propisano je da je poslodavac dužan i ovlašten urediti postupak provjere radi utvrđivanja je li radnik pod utjecajem alkohola ili drugih sredstava ovisnosti (provođenje postupka uz pristanak radnika, način provjere, vrsta testa ili aparata, način bilježenja i konfirmacije rezultata).
Kod takvog uređenja, prema kojem je zabranjeno uzimanje alkoholnih pića i drugih sredstava ovisnosti prije i tijekom rada, a uzevši u obzir da više ne postoji tolerancija do 0,5 g/kg, praktički i mala prisutnost alkohola u krvi može dovesti do radnopravnih sankcija.
U takvoj situaciji našao se jedan radnik kojem je poslodavac zbog male koncentracije alkohola u krvi dao izvanredni otkaz, a cijeli je slučaj završio na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske koji je u tom predmetu donio odluku broj Revr-312/12-2 od 13. lipnja 2012.
Pobijana odluka tuženika od 30. ožujka 2010. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, donesena je na temelju odredbe članka 108. stavak 1. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04, 68/05 i 149/09 – dalje: ZR) s obzirom na činjenicu da je 18. ožujka 2010., tužitelj na radnom mjestu bio pod utjecajem alkohola (uporabom alkotesta utvrđeno je kod tužitelja prisustvo alkohola u krvi 0,22 gr/kg).
Prema odredbi članka 108. stavak 1. ZR-a, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Okolnost da je navedenog dana tužitelj bio pod utjecajem alkohola na radnom mjestu kod tuženika, sama po sebi još ne znači da se radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa radi koje bi, uz uvažavanje svih okolnosti (npr. dosadašnji rad i ponašanje tužitelja) te interese obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa tužitelja bio nemoguć.
Sudovi (prvostupanjski i drugostupanjski) utvrdili su da je tužitelj dobar radnik, da s njim na poslu u vezi s alkoholom nije bilo problema, da je bolestan, te da ima 33 godine radnog staža.
Zbog tih utvrđenih okolnosti, Vrhovni sud smatra da su sudovi pravilno ocijenili da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju prema članku 108. stavak 1. ZR-a, pa su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja (članak 116. i 87. stavak 3. ZR-a).
Pritom se u ovoj odluci ističe da svaka alkoholiziranost ne predstavlja razlog za izvanredni otkaz, nego samo ona koja bi predstavljala osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i zbog koje, uz uvažavanje ostalih spomenutih odlučnih okolnosti, nastavak radnog odnosa radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. Stoga, prema ocjeni revizijskog suda, za takav otkaz nisu bile ostvarene zakonske pretpostavke.