Vijeće Europe (dalje: Vijeće) utemeljeno je Londonskim ugovorom od 5. svibnja 1949., koji ujedno predstavlja i Statut Vijeća Europe. Osnovano je radi zaštite i promicanja ljudskih prava i temeljnih sloboda između deset demokratskih država članica. Danas Vijeće ima čak 47 država članica šire europske regije. Osim statusa stalnih članica, Parlament Bjelorusije imao je poseban gostujući status u Parlamentarnoj skupštini od rujna 1992., koji je Bjelorusija izgubila zbog nepoštivanja ljudskih prava u siječnju 1997. Poseban promatrački status pri pojedinim institucijama vijeća imaju Vatikan, Japan, SAD, Izrael, Kanada i Meksiko.
Sastav Vijeća čine dva glavna tijela: Odbor ministara i Parlamentarna skupština te tri institucije: Europski sud za ljudska prava, Kongres lokalnih i regionalnih vlasti Europe i Povjerenik za ljudska prava. Na čelu Tajništva Vijeća je Glavni tajnik Vijeća Europe. Odbor ministara donosi odluke, a čine ga ministri vanjskih poslova zemalja članica ili njihovi stalni zastupnici. Parlamentarna skupština je savjetodavno tijelo čije članove određuju nacionalni parlamenti. Kongres lokalnih i regionalnih vlasti Europe također je savjetodavno tijelo, no međutim, ono predstavlja lokalne i regionalne vlasti. Europski sud za ljudska prava osnovan je s ciljem zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, kojem se državljani članica Vijeća mogu neposredno obraćati, podnošenjem tužbe,u slučaju povrede tih njihovih prava.
Osnovni ciljevi Vijeća su, uz već navedene, očuvanje zajedničke europske kulturne baštine, promocija europskog kulturnog identiteta i raznolikosti u skladu s Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina, zaštita socijalnih prava u skladu s Europskom socijalnom poveljom, zaštita jezičnih prava u skladu s Europskom poveljom o regionalnim ili manjinskim jezicima, sloboda medija u skladu s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zaštita okoliša, širenje lokalne demokracije, kao i rješavanje problema s kojima se suočava europsko društvo, poput diskriminacije, ksenofobije, zlouporabe opojnih droga i organiziranog kriminala.
Put Republike Hrvatske prema Vijeću Europe, započeo je 1991. godine, kada je Parlamentarna skupština Vijeća Europe 21. rujna priznala, temeljem Ustava SFRJ iz 1974. godine, republikama koje to žele, pravo na razdruživanje. Od 1992. godine RH je imala status "posebnog gosta" te je krajem iste godine podnijela molbu za punopravno članstvo. Punopravnom članicom Vijeća postala je 6. studenoga 1996. godine, potpisivanjem Statuta Vijeća Europe. Ujedno su potpisane i neke od najvažnijih konvencija, poput Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina, a sve u svrhu očuvanja i promicanja ljudskih prava i temeljnih sloboda u novonastaloj demokratskoj državi. Tada su potpisane i Konvencija o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, te Konvencija o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog kaznenim djelom.
Čitav niz godina trajalo je usklađivanje nacionalnog zakonodavstva s velikim brojem konvencija i protokola koje je Republika Hrvatska potpisala ili potpisala i ratificirala do danas. Od ukupnog broja konvencija i protokola, stotinjak ih je važno za ulazak u Republike Hrvatske u Europsku uniju, a 28 su sastavni dio acquis communautaire-a EU.
S Europskom unijom, Vijeće dijeli plavu zastavu s dvanaest zlatnih zvjezdica te himnu Oda radosti iz Beethovenove Devete simfonije. Unatoč mnogim poveznicama s Europskom unijom, Vijeće Europe ne treba miješati s Vijećem Europske unije ili Europskim vijećem, koji čine institucije Europske unije. Vijeće Europe je, naprotiv, samostalna međunarodna organizacija odvojena od Europske unije.
Karla Štingl, dipl. iur.