Apatridija nastaje kao posljedica velikih promjena u međunarodnim odnosima, ratova, promjena državnih granica, unutardržavnih političkih sukoba, zakonske i administrativne neujednačenosti prakse među državama, kao i činom oduzimanja i odricanja od državljanstva.
Osobe bez državljanstva u svakodnevnom životu ne mogu ostvariti osnovna prava koja osobe s državljanstvom uzimaju zdravo za gotovo, kao što su zapošljavanje, sklapanje braka, prelazak državne granice ili korištenje zdravstvenog i mirovinskog sustava.
Praksa pokazuje da se takve osobe rijetko ili nikada ne susreću s institucijama države u kojoj žive, da su prisiljene živjeti izvan sustava, u pravilu na rubu egzistencije. To često postaje generacijski problem zbog toga što se u nekim državama državljanstvo ne može steći rođenjem na teritoriju te države (ius soli), pa čak niti naturalizacijom bez obzira na broj godina provedenih u toj državi.
Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. u članku 15. određuje da sve osobe, bilo gdje u svijetu, moraju imati zakonsku vezu s nekom državom:
“Svatko ima pravo na državljanstvo. Nitko ne smije biti samovoljno lišen svoga državljanstva niti mu se smije uskratiti pravo na promjenu državljanstva.”
Posebna veza između pojedinca i države prvi puta je priznata 1955. u predmetu Nottebohm o kojem je odlučivao Međunarodni sud pravde. Sud je istaknuo sljedeće:
“U skladu s praksom država, arbitražnim i sudskim odlukama te mišljenjem tvoraca teksta, državljanstvo je pravna veza čiji se korijeni nalaze u činjenici socijalne povezanosti, istinske egzistencijalne, interesne i emotivne veze, s istovremenim postojanjem uzajamnih prava i obveza.”
Konvencija UN-a o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954. određuje prava i obveze apatrida i država prema njima. Osim te Konvencije, problem osoba bez državljanstva rješavaju i Konvencija o smanjenju slučajeva bez državljanstva iz 1961. te posredno Konvencija UN-a o pravima djeteta iz 1989. godine i Konvencija o državljanstvu udate žene iz 1957. godine.
Problem apatridije uočen je tek početkom 20. stoljeća. Nakon prvog svjetskog rata uvedena je tzv. Nansenova putovnica nazvana po Fridtjof Nansenu, norveškom istraživaču i znanstveniku na čiju je inicijativu u Ženevi, 5. srpnja 1921., potpisana međunarodna deklaracija kojom je uvedena posebna putna isprava za izbjeglice. Podijeljeno je više od 450,000 takvih putovnica. Taj dokument prvenstveno je nastao zbog potrebe rješavanja problema izbjeglica iz Ruskog građanskog rata. Pretpostavlja se da je Lenjin oduzeo državljanstvo više od 800.000 tisuća osoba te su one osim problema progonstva trajno izgubile legalnu vezu sa svojom matičnom zemljom.
Nansenova putovnica omogućila je repatrijaciju više stotina tisuća ljudi i iako se više ne izdaje, postojeća nacionalna i nadnacionalna tijela kao što su Ujedinjeni narodi izdaju dokumente za osobe bez državljanstva i izbjeglice. To su u pravilu potvrde o identitetu i putni dokumenti.
Osim prema Konvenciji o pravnom položaju osoba bez državljanstva, niti jedan drugi međunarodni pravni akt formalno ne uspostavlja međunarodni pravni status osoba bez državljanstva niti je predmetnom konvencijom ustanovljen međudržavni ured ili tijelo za nadzor čije bi postupanje, naputci i akti bili pravnoobvezujući prema državama potpisnicama. Konvencija daje mogućnost apatridima dobivanja putnih i identifikacijskih isprava, pravo na pomoć u upravnim postupcima te druga prava kojima se osigurava konkretna zaštita prava apatrida.
Zabrinjavajuća je činjenica da je do 1. srpnja 2010. godine samo 65 država potpisalo Konvenciju o pravnom položaju osoba bez državljanstva, a još je gori podatak da je u pedeset godina Konvenciju o smanjenju slučajeva bez državljanstva potpisalo samo 38 država. Možemo biti ponosni na činjenicu da je Republika Hrvatska jedna od tih 38 država potpisnica kao i na činjenicu da u našoj državi ne postoji veliki problem s osobama bez državljanstva. Naime, u Republici Hrvatskoj živi tek nekoliko desetaka osoba bez državljanstva, za razliku od Tajlanda, Estonije, Sirije ili Letonije koji imaju veliki udio stanovništva bez državljanstva.
Kao primjer najbliži nama možemo navesti brojčano malu Crnu Goru u kojoj, prema podacima UNHCR-a, živi gotovo 3000 ljudi bez državljanstva. Većim dijelom radi se o Crnogorcima koji su na temelju međudržavnog sporazuma između nekadašnje Jugoslavije i Albanije, 1991. godine doseljeni iz Albanije u Crnu Goru.
Iako danas u svijetu postoji više od 235 država, apatridija je još uvijek globalni problem. Prema podacima UNHCR-a više od 12 milijuna ljudi širom svijeta nema zakonsku vezu niti s jednom državom, a brojka je vjerojatno i veća zbog toga što mnoge države negiraju problem apatridije zbog svojih političkih i nacionalnih interesa. Kada tome pribrojimo i više od 15 milijuna izbjeglica te osobe za koje se formalno smatra da imaju državljanstvo, ali ne mogu ostvariti niti jedno pravo koje iz državljanstva proizlazi tzv. de facto apatridi, dolazimo do brojke od gotovo 30 milijuna ljudi koji trenutno ne uživaju zaštitu niti jedne države na svijetu.
Treba naglasiti kako je položaj izbjeglica, barem formalno, puno bolji jer one ipak uživaju određenu razinu međunarodne zaštite na temelju Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine koja je potpisana od strane 146 zemalja, dok osobe bez državljanstva nemaju gotovo nikakvu zaštitu.
Neven Brkić, mag. iur.