Segregacija jest prisilno i sustavno razdvajanje osoba po nekoj od osnova zabrane diskriminacije - članak 5. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Najdrastičniji oblik segregacije je rasna diskriminacija kojom se izdvajaju pripadnici određenih rasa, naroda, etničkih skupina, vjera ili spola i onemogućuje ih se ili u znatnoj mjeri ograničava u ostvarivanju temeljnih prava. Institucionalni oblik segregacije jest apartheid. Primjer apartheida nalazimo u Južnoj Africi 20. stoljeća gdje je državni sustav vladajuće bijele manjine uskraćivao političku i gospodarsku jednakost crnačkom dijelu populacije. Sustavna segregacija bila je propisana i zakonima pa je tako 1950. godine donesen zakon po kojem je bijela osoba kazneno odgovarala u slučaju seksualnih odnosa s osobnom rase druge boje kože. Na izborima su samo bijelci imali pravo glasa. Strahote apartheida i spoznaje o neprihvatljivosti rasne segregacije velikim su dijelom potakle razvoj međunarodnog antidiskriminacijskog prava.
Međunarodni dokumenti pretežno su ograničeni na zabranu rasno-motivirane segregacije. Konvencija Ujedinjenih naroda o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1966. godine člankom 3. izrijekom zabranjuje rasnu segregaciju i apartheid te obvezuje države potpisnice da spriječe, zabrane i iskorijene sve prakse ove prirode na područjima pod njihovom jurisdikcijom. 1973. godine Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela je Konvenciju o suzbijanju i kažnjavanju zločina apartheida. Time je apartheid definiran kao nehuman akt učinjen s ciljem stvaranja i održavanja dominacije jedne rasne grupe osoba nad drugom rasnom grupom i cijelim sustavom ugnjetavanje te grupe.
Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda izraz zločin apartheida opisuje kao nečovječna djela počinjena u okviru institucionaliziranog režima sustavnog potlačivanja i dominacije jedne rasne skupine nad drugom. Zločin apartheida koji obuhvaća počinjenje nečovječnih djela opisanih u članku 157.a ili dijela sličnih nekom od tih dijela u okviru institucionaliziranog režima sustavnog potlačivanja i dominacije jedne rasne skupine nad drugom rasnom skupinom ili skupinama, jedan je od oblika kaznenog djela zločina protiv čovječnosti u našem Kaznenom zakonu.
Segregacija stvara osobito teške posljedice kada uključuje odvajanje djece. Konvencija UN-a o borbi protiv diskriminacije u prosvjeti iz 1960. diskriminacijom u obrazovanju smatra svako „razlikovanje, isključenje, ograničenje ili povlasticu koja, zasnovana na rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, ekonomskim uvjetima ili rođenju, ima za cilj ili učinak poništavanje ili umanjivanje jednakosti postupanja u obrazovanju, a pogotovo na način da se osnivaju ili održavaju odvojeni obrazovni sustavi ili ustanove za osobe ili skupine osoba“.
Primjere rasne segregacije romske djece možemo pronaći i u Republici Hrvatskoj na području Međimurske županije. Gotovo svake godine hrvatski mediji izvještavaju o segregaciji i problemima uključivanja romske djece u sustav osnovnoškolskog obrazovanja. U Međimurju, posebice u nekim školama koje se nalaze u blizini većih romskih naselja, gdje su Romi ponekad i većinsko stanovništvo, postoje problemi formiranja razreda, posebno pri upisu u osnovnu školu. Tako Međimurje snosi najveći teret obrazovanja romske djece bez adekvatnih jezičnih vještina, što je nekolicina škola pokušala razriješiti nimalo civiliziranim metodama segregacije djece. To je bio i jedan od temelja tužbe Oršuš i dr. protiv Hrvatske na Europskom sudu za ljudska prava. Sud je 2010. godine donio presudu u korist oštećenika. Segregacija romske djece u osnovnim školama u Međimurju proglašena je diskriminatornom, a Republika Hrvatska obvezana je na provedbu svih potrebnim mjera kako bi se takvo što spriječilo u budućnosti.
2010. godine Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa predložilo je osam mjera čija je svrha bila izvršenje presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Oršuš i dr. protiv Hrvatske. Mjere su usklađene s temeljnim strategijskim dokumentima Vlade RH kao što su Nacionalni program za Rome i Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. Među ostalim, izmjenom Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (NN, broj 92/10), dopunio se članak 43. koji propisuje da su škole dužne posebnu pomoć pružati djeci koja imaju pravo na školovanje u Republici Hrvatskoj, a ne znaju ili nedostatno poznaju hrvatski jezik.
Iako je obrazovni sustav dužan zaštiti djecu od segregacije uvjetovane institucionalnim propustima, smatramo da poticajan zakonski okvir nije dovoljan kako bi se segregacija dugoročno spriječila. Segregacija je samo jednim dijelom institucionalni problem. Njezine uzroke velikim dijelom možemo pronaći u socijalnoj isključenosti manjinskih skupina koja je rezultat društvenih predrasuda i netrpeljivosti. Buduće mjere i programi integracije romske manjine trebali bi aktivno uključivati i lokalno stanovništvo. Time bi se stvorili temelji snažnije obrazovne inkluzije i socijalne integracije Roma u hrvatsko društvo.
Željko Čižmek, univ. bacc. act. soc.
Literatura:
- Pavlović, Š., Komentar Zakona o suzbijanju diskriminacije, Organizator, 2009., Zagreb: - Horvat, A., Segregacijom do integracije? Mogućnosti integriranog obrazovanja Roma, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, 46 (2), 2009.