Europski sud za ljudska prava (eng. European Court of Human Rights, franc. Cour europeenne des Droits de l' Homme) jedna je od institucija Vijeća Europe, osnovana 1959. godine, za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija).
Europski sud za ljudska prava (dalje: Sud) proglašen je samostalnom institucijom Vijeća Europe 1. studenoga 1998., stupanjem na snagu Protokola 11 Konvencije. Naime, prije toga je zajedno sa Sudom djelovala i Europska komisija za ljudska prava, što je postupak činilo kompliciranim i dugotrajnim te je u svrhu ubrzanja postupaka Protokolom 11 ukinuta navedena funkcija Komisije i uspostavljen jedinstveni Sud.
Prava i slobode utvrđene Konvencijom i njezinim Protokolima 1, 4, 6 i 7, članice Vijeća Europe i stranke Konvencije dužne su jamčiti svojim građanima. Osnovna funkcija Suda je nadzor provedbe tih prava te sankcioniranje država koje su prekršile svoje obveze, što Sud čini putem odluka donesenih na temelju pojedinačnih ili međudržavnih tužbi.
Na temelju članka 32. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora donesena je Odluka o objavi Poslovnika Europskog suda za ljudska prava.
Spor pred Sudom pokreće se na temelju predstavke, odnosno tužbe (engl. application). Individualne predstavke Sudu mogu podnijeti pojedinci, grupe osoba ili nevladine organizacije, a međudržavne predstavke, zemlje članice Vijeća Europe. Spor se vodi u sjedištu suda u Strasbourgu na jednom od službenih jezika Suda (engleski i francuski), dok se zahtjev za pokretanje postupka može podnijeti na bilo kojem jeziku zemalja članica. Zahtjev se podnosi dopisom ili ispunjenim obrascem.
S obzirom na činjenicu da Sud nije prizivni sud u odnosu na nacionalne sudove, podnositelj tužbe dužan je prethodno iscrpiti sva domaća pravna sredstva. Tako se u obrascu za pokretanje spora ukratko mora iznijeti činjenice, navesti prava koja se smatraju povrijeđenima na temelju Konvencije, navesti pravne lijekove koji su iskorišteni u prethodnim postupcima pred nacionalnim sudovima te dopis na kraju potpisati.
Sud spor okončava odlukom, ali ga je moguće riješiti i nagodbom ili prijateljskim rješenjem. Presuda pravomoćnost stječe odricanjem stranke od zahtjeva za iznošenjem predmeta pred Veliko vijeće ili ako po isteku tri mjeseca stranka ne zahtjeva upućivanje predmeta Velikom vijeću. Pravomoćna odluka objavljuje se i prosljeđuje Odboru ministara Vijeća Europe koji vrši nadzor nad izvršenjem pravomoćnih presuda.
U roku od 12 mjeseci od pravomoćnosti presude, pojedina stranka može od vijeća zahtijevati tumačenje ili ispitivanje presude zbog naknadnog otkrivanja činjenica koje nisu bile poznate Sudu i stranci u vrijeme donošenja odluke, a mogle su bitno utjecati na donošenje odluke.
Obzirom na činjenicu da Sud odlučuje na temelju već donesenih odluka, pravomoćne i izvršne sudske odluke postaju izvor prava za slučajeve koji slijede.
Suce bira Parlamentarna skupština Vijeća Europe, a broj sudaca odgovara broju članica Vijeća, ali oni ne predstavljaju pojedinu državu. Sud odlučuje u odboru od tri suca, vijeću od sedam sudaca ili Velikom vijeću od 17 sudaca, čije se uloge razlikuju pa tako odbori odlučuju o prihvatljivosti predstavke, vijeće o biti spora, a Veliko vijeće o tumačenju Konvencije ili Protokola i o odlukama vijeća neusklađenim sa sudskom praksom. Odluke se donose većinom glasova.
Ratifikacijom Konvencije, Republika Hrvatska priznala je nadležnost Europskog suda za ljudska prava te se obvezala da će izvršiti obveze iz svake pojedinačne presude Europskog suda za ljudska prava koja je proizašla iz spora u kojem je sudjelovala kao stranka.
Karla Štingl, dipl.iur.