Zakonom o elektroničkoj ispravi u hrvatski pravni sustav uvedena je nova vrsta isprave. Posebnost elektroničke isprave sastoji se u činjenici da ovakva isprava postoji isključivo u nematerijaliziranom obliku, dakle, sastavljena je na računalu. Daljnja posebnost sastoji se u tome da se njezin prijenos i dostava adresatu vrši elektroničkim putem. Pri dostavi elektroničkih isprava mogu se koristiti usluge informacijskog posrednika koji može provoditi bilo koju od povjerenih mu radnji dokumentacijskog ciklusa, dakle, može vršiti i dostavu elektroničke isprave.
Da bi se mogla utvrditi vjerodostojnost ovakve isprave, ona obvezatno mora biti potpisana elektroničkim potpisom. Zahtjevi koje mora ispunjavati elektronički potpis propisani su Zakonom o elektroničkom potpisu. Pri tome sam Zakon razlikuje elektronički i napredni elektronički potpis. Dok elektronički potpis služi samo za identifikaciju i potvrdu vjerodostojnosti potpisnika, napredni elektronički potpis u cijelosti zamjenjuje potpis odnosno žig i potpis ovlaštene osobe.
Mišljenja smo da bitna razlika između zakonske kvalifikacije elektroničkog potpisa i naprednog elektroničkog potpisa leži u činjenici da samo ovlašteni izdavatelj digitalnog certifikata potpisniku može na temelju izdanog certifikata izdati napredni elektronički potpis dok sam korisnik može kreirati vlastiti elektronički potpis korištenjem nekog od programa za digitalno potpisivanje kao npr. GnuPG.
U suštini između ova dva modela postoji sličnost koja se očituje u činjenici da se oba potpisa sastoje od javnog i tajnog ključa, samo se napredni elektronički potpis temelji na digitalnom certifikatu koji je izdan potpisniku, a čije se postojanje dokazuje samim elektroničkim potpisom. Stoga je elektronička isprava koja je potpisana naprednim elektroničkim potpisom po svojoj pravnoj snazi zapravo izjednačena s ispravom u materijaliziranom obliku koja sadrži žig i potpis ovlaštene osobe.
Za razliku od isprava u materijaliziranom obliku, elektronička isprava može imati samo izvornik isprave, dakle kod takvih isprava zakonom je zabranjeno postojanje izvornika i prijepisa isprave u elektroničkom obliku. Sačinjavanje preslike izvornika akta dopušteno je samo u slučaju kada se sačinjava preslika isprave u materijaliziranom obliku, dakle, kada se sačinjava preslika koja je zapisana na papiru. Pri tome zakon dopušta samo javnim tijelima izdavanje ovjere da preslika odgovara izvorniku isprave dok u svim ostalim slučajevima ovjeru preslike mora sačiniti javni bilježnik.
Isprave sačinjene u elektroničkom obliku po svojoj su dokaznoj snazi zapravo izjednačene s javnim ispravama, međutim, sam zakon ograničava njihovo korištenje kao dokaznog sredstva zabranjujući njihovu upotrebu u slučajevima u kojima se izričito traži javnobilježnička ovjera isprave u materijaliziranom obliku, dakle na papiru.
Zakon ne sadrži nikakva ograničenja u pogledu sadržaja isprave koja se sastavlja u elektroničkom obliku tako da se ovaj oblik isprave može koristiti u svim slučajevima, osim u prethodno navedenom slučaju, kada se traži javnobilježnička ovjera isprave na papiru. Razradu ove odredbe nalazimo u Zakonu o elektroničkoj trgovini koji uređuje sklapanje građanskih ugovora u elektroničkom obliku. Predmetni Zakon ograničava sklapanje elektroničkih ugovora taksativno navodeći u članku 9. ugovore koji moraju biti sklopljeni u materijaliziranom obliku odnosno navodeći generalnu klauzulu da se oblik i valjanost ugovora u elektroničkom obliku ne odnosi na ugovore za koje je posebnim zakonom propisano da se sastavljaju u obliku javnobilježničkog akta, odnosno isprave.
Zakon o elektroničkoj ispravi kao i Zakon o elektroničkom potpisu čine okosnicu zakonodavnih rješenja koja omogućuju elektroničko poslovanje. Iz predmetnih odredbi zakona može se zaključiti da je upotreba elektroničke isprave prvenstveno namijenjena tijelima javne vlasti, dok je njezino korištenje u građanskim stvarima za sada ipak ograničeno na manji broj građanskih ugovora.
Daniel Deković, mag. iur.