Uzevši u obzir odredbe Ovršnog zakona (NN 112/12), nalazimo da zadužnica predstavlja ovršnu ispravu, a ima i učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na račun ovrhovoditelja.
Odredbom Ovršnog zakona (NN 139/10) koja je stupila na snagu još u siječnju 2011. godine (članak 126.), decidirano je propisano da zadužnica mora biti potvrđena od strane javnog bilježnika, čime se napustila dugogodišnja praksa samo ovjere potpisa na njoj.
Ova izmjena donijela je jednu bitnu novost vezanu na rok zastare tražbine koja se osigurava zadužnicom. Naime, dosadašnja praksa ovjeravanja potpisa na zadužnici nije osiguravala duži rok zastare i to onaj propisan člankom 233. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojem tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. S obzirom da je obveznim potvrđivanjem (solemnizacijom) zadužnica dobila svojstvo javnobilježničkog akta, na zadužnicu se počeo primjenjivati najduži rok zastare.
Sukladno članku 214. stavak 1. Ovršnog zakona, zadužnica se izdaje u samo jednom primjerku. U slučaju da se mora „aktivirati“, šalje se na provedbu te je pravna osoba koja obavlja poslove pravnog prometa za dužnika dužna ustegnuti iznos koji je naveden u zadužnici sa računa dužnika (ili jamca) i ga uplatiti na račun vjerovnika.
Ako na računu dužnika (ili jamca) nema sredstava, zadužnica se ima držati u očevidniku naplate, a u slučaju da je zadužnica djelomično namirena, a vjerovnik želi povrat zadužnice, tada se na njoj naznačuje u kojem iznosu i s koje osnove je vjerovnik podmiren (s osnova troškova, kamate i glavnice).
Gore navedeno je bitno jer se nerijetko događa da na računu dužnika dugo vremena nema nikakvih sredstava, a moguće je da ima neku drugu vredniju imovinu na kojoj se vjerovnik može ovršiti (npr. nekretnine). Dakle, zadužnicom možemo plijeniti račun dužnika (ili jamca) ili temeljem zadužnice kao ovršne isprave možemo predlagati ovrhu na drugim predmetima ovrhe. Upravo je time donekle olakšan put vjerovnika jer mu se daje dodatna mogućnost namirenja bez vođenja parničnih postupaka radi naplate potraživanja od dužnika.
S obzirom na navedeno, postavilo se pitanje mora li vjerovnik prvo pokušati plijeniti račune dužnika te na taj način naplatiti svoju tražbinu, ili može temeljem zadužnice kao ovršne isprave odmah tražiti ovrhu na drugim predmetima ovrhe.
O tome pitanju izjasnila se sudska praksa. Naime,Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-3407/06 od 13. lipnja 2006., ukinuo je rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru. U provedenom postupku Trgovački sud u Bjelovaru odbacio je prijedlog za ovrhu na pokretninama s obrazloženjem da je ovrhovoditelj prvo bio dužan temeljem zadužnice plijeniti račun dužnika. Visoki trgovački sud RH zauzeo je drukčije stajalište prema kojem zadužnica ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika i na drugim predmetima ovrhe. Tvrdnja da je ovrhovoditelj mogao tražiti ovrhu na pokretninama tek nakon što bi naplata na žiro računu bila neuspješna nije na zakonu utemeljena jer navedeno zakonom nije propisano, a sud je dužan suditi po zakonu.
Vezano uz formalne pretpostavke valjanosti zadužnice, navodimo da su oblik i sadržaj zadužnica, te novi izgled obrazaca utvrđeni Pravilnikom o obliku i sadržaju zadužnice (NN 115/12) i Pravilnikom o obliku i sadržaju bjanko zadužnice (NN 115/12).
Dana 26. listopada 2012. stupio je na snagu Pravilnik o Registru zadužnica i bjanko zadužnica (NN 115/12), kojim se propisuje oblik, sadržaj i način vođenja Registra zadužnica i bjanko zadužnica. Sam registar predstavlja elektroničku bazu podataka koja sadrži podatke o osobi koja je izdala zadužnicu ili bjanko zadužnicu, vrsti zadužnice, u čiju je korist izdana ako je riječ o zadužnici, je li preuzeto jamstvo za obvezu iz zadužnice ili bjanko zadužnice i tko ga je preuzeo, koji je iznos tražbine za koju je izdana, odnosno koji se najviši iznos u nju može upisati, te podatke o javnom bilježniku koji je ispravu potvrdio, datumu i poslovnom broju potvrde. Registar zadužnica vodi se pri Hrvatskoj javnobilježničkoj komori.
Iako iščitavajući zakonske mogućnosti možemo doći do zaključka da su vjerovnici zaštićeni propisanim osiguranjima plaćanja te da je vjerojatnost da vjerovnik namiri svoju tražbinu velika, nažalost, stvarnost je još uvijek drukčija. Velik broj zadužnica stoji nenaplaćen i evidentiran u redoslijedu naplate. No, bez obzira na trenutnu situaciju, od sredstava osiguranja svoje tražbine ne treba odustajati, kao niti od zakonskih prava i sredstava naplate svojih potraživanja.
Neda Marasović, dipl. iur.