Radi se o odluci koju je Ustavni sud Republike Hrvatske (u nastavku: USRH) donio 23. siječnja 2013. rješavajući o više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o javnim ovršiteljima i njegove izmjene s Ustavom Republike Hrvatske koji su evidentirani pod brojevima U-I-5612/2011, U-I-6274/2011, U-I-178/2012, U-I-480/2012. Slobodni smo ovu odluku i po svojoj biti i po načinu izričaja odnosno formalnom dijelu ocijeniti povijesnom, nakon koje potpuno sigurno glede aktivnosti zakonodavca više nikada ništa neće biti isto.
U kratkim crtama podsjećamo o čemu se radi(lo). U vrijeme prethodnog parlamentarnog saziva Hrvatskog sabora donesen je Zakon o javnim ovršiteljima (NN 139/10 od 10. prosinca 2010.) prema kojem su javni ovršitelji trebali početi s radom 1. siječnja 2012. To novo zakonsko rješenje (kao i većina drugih) prikazivano je kao veliki pomak na bolje i kao nešto što će jako pridonijeti učinkovitosti ovrhe. Istina, bilo je i negativnih tonova, onih koji su izražavali ozbiljne dvojbe glede ovog novog rješenja.
Isti saziv Hrvatskog sabora nakon toga je dva puta odgađao početak rada ovršitelja (najprije na 1. srpnja 2012., zatim na 15. listopada 2012.), pri čemu su mnogi zainteresirani polagali odgovarajući ispit, njih 71 od strane ministra pravosuđa bili su i službeno imenovani za javne ovršitelje i bilo je logično da ulažu (ne samo novac nego i vrijeme i znanje) u pribavljanje i uređenje poslovnih prostora, zapošljavanje djelatnika, ali i dovođenje sebe u položaj da mogu početi s radom čim se donese takva odluka (budući da su mnogi imali svoja radna mjesta bilo u državnoj službi ili kod nekog drugog poslodavca – u tim slučajevima ne samo poslovna korektnost nego ugovorne obveze znače pravodobno davanje otkaza ugovora o radu, a kod nezaposlenih i prestanak traženja drugih radnih angažmana).
Umjesto početka rada za koji su se dugo pripremali i koji je više puta odgađan, zakonodavac se odlučio za napuštanje službe javnih ovršitelja i uvođenje novog zakonodavnog modela ovrhe. Nije pri tome sporno ima li ili nema zakonodavac pravo samostalno odlučiti kako će urediti pojedino pravno područje, pa tako i ono koje se odnosi na ovrhu. Ostalo je sporno na koji način je to učinjeno i je li zakonodavac u donošenju i provedbi svoje odluke uvažio u potrebnoj mjeri interese imenovanih javnih ovršitelja.
USRH je u svojoj odluci izuzetno jasno označio postupke zakonodavca kao potpuno neprimjerene i suprotne idealu svake suvremene pravedne i socijalne države. Pri tome je obvezao državu platiti svakom od 71 imenovanog javnog ovršitelja zadovoljštinu u paušalnom netto iznosu od 18.000,00 kuna. U posebnom dijelu odluke navedeno je i da navedena zadovoljština ne utječe na opće pravo svake osobe - imenovanog javnog ovršitelja odnosno imenovane javne ovršiteljice - pogođene zakonima o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima (Narodne novine broj 150/11 i 70/12) i Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima (Narodne novine broj 112/12) da u sudskom postupku potražuje naknadu pretrpljene štete prema općim pravilima obveznog prava. Zadovoljština se ne uračunava u tu eventualnu sudsku naknadu. Istog dana kada je objavljeno da je donesena navedena odluka, ministar pravosuđa u televizijskom je istupu rekao da će država platiti ono na što je obvezana, a ako je netko od imenovanih javnih ovršitelja imao kakvih troškova, bit će nadoknađeni i ti troškovi.
Očito je jedna faza sada završila i imenovani javni ovršitelji moraju tražiti neki drugi radni angažman. Pitanje je, međutim, prijeti li ili ne prijeti i druga faza i što je u toj drugoj fazi (ako do nje dođe) za očekivati.
Prema našem mišljenju stvari su daleko ozbiljnije nego što izgledaju na prvi pogled i nego što proizlazi iz izjave na neki način najodgovornije osobe – ministra pravosuđa. Evo kako predviđamo buduća i to jako skora događanja. Imenovani javni ovršitelji naplatit će zadovoljštinu u visini od nešto više od jednog milijuna kuna poreznih obveznika. Međutim, to je, na žalost svih poreznih obveznika, samo kap u moru onoga što slijedi.
Naime, iz odluke USRH jasno proizlazi da se postupak države smatra protupravnim, a više je nego sigurno da taj stav obvezuje sudove i da će ga sudovi provoditi. To u svojoj biti znači da je već unaprijed presuđeno kako je osnovan budući (ili već podneseni) zahtjev svakoga od navedene 71 osobe za naknadu štete i da preostaje samo utvrditi visinu te štete. Bojimo se da bi se u svakom pojedinom slučaju moglo raditi o milijunskim iznosima. U štetu apsolutno spada kupnja poslovnog prostora koji imenovanom javnom ovršitelju više ne treba, a ako je uzet bankovni kredit, tada su dio štete i bankovne kamate. Dio štete za koji smatramo da je „najteži“ je izmakla dobit, dakle sve ono što je pojedini javni ovršitelj s pravom računao ostvariti u poslu kojim se htio baviti dugi niz godina.
Uspoređujući djelatnost javnih ovršitelja s javnim bilježnicima, lako je doći do zaključka o stvarno minimalnoj mjesečnoj dobiti od 5.000,00 kn koja na godišnjoj razini iznosi 60.000,00 kn, a na razini 15 godina milijun kuna po svakom od imenovanih ovršitelja. Ako su oni već zaposlili službenike koji bi ih mogli tužiti, jasno je da će i to uključiti u svoj odštetni zahtjev. Nije isključena niti neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti imenovanih javnih ovršitelja.
Čini nam se više nego izglednim da se radi o ogromnim novčanim iznosima koje će trebati platiti i koji su trebali biti prikazani (a nisu) kao trošak donošenja zakona kojim je ukinuta (prije nego je i počela s radom) služba javnih ovršitelja. Da je bilo tako, treba se pitati bi li se zakonodavac uopće odlučio za donošenje ovog zakona – prilično je izgledno da ne bi, posebno u trenutnom stanju državnih financija i pri broju nezaposlenih koji je prešao 370.000 osoba s trendom daljnjeg rasta. Je li bilo odgovorno taj broj tako olako povećati za nekoliko stotina i pri tome državu staviti u položaj da to i te kako skupo plati, primajući pri tome od USRH kvalifikacije koje izuzetno zabrinjavaju? Činjenica što je malo vjerojatno da će za vrijeme mandata ovog saziva Hrvatskog sabora presude postati pravomoćne i ovršne pri tome nije ni od kakvog značenja.
Prof. dr. sc. Hrvoje Kačer