Zakon o radu propisuje više načina prestanka ugovora o radu. Jedan od njih je otkaz ugovora o radu.
Člankom 108. Zakona o radu propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u kratkom prekluzivnom roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Stranka ugovora o radu koja izvanredno otkaže ugovor o radu ima pravo od stranke koja je kriva za otkaz tražiti naknadu štete zbog neizvršenja ugovorom o radu preuzetih obveza.
Nadalje je člankom 111. stavkom 2. Zakona o radu propisano da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
Budući da Zakon o radu ne govori ništa o tome kada se neka okolnost ili situacija smatra, odnosno ne smatra, opravdanim razlogom za izvanredni otkaz, ponekad nam pojašnjenje može dati sudska praksa.
Tako se u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr 375/2009-2 od 3. lipnja 2009., raspravljalo smatra li se vrijeđanje i prijetnja upućena drugom radniku opravdanim razlogom za izvanredni otkaz i to bez obzira na razloge koji su do toga doveli.
U obrazloženju te Odluke navedeno je:
„U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je: da je tuženik odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 16. travnja 2004. otkazao tužitelju ugovor o radu zbog osobito teške povrede radnog odnosa, a koja se sastoji u tome što je 8. travnja 2004. u prostoru društva bez ikakvog razloga i povoda verbalno vrijeđao, a nakon toga i fizički napao radnika tuženika T. R.; da iz provedenog postupka ne proizlazi da bi tužitelj fizički napao T. R., već da ga je vrijeđao i prijetio mu, a nakon što je T. R. odbio tužitelju izdati potvrdu da je na godišnjem odmoru ili slobodnim danima, te tužitelj otišao do svog automobila, iz njega uzeo drvenu motiku i s njom se vratio u prostorije tuženika prijeteći T. R.
Iz tih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je ponašanje tužitelja bilo doista nedolično i neprimjereno te sukladno članku 95. tuženikovog Pravilnika o radu predstavljalo osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa. Međutim, ocijenio je da opisano nedolično i neprimjereno ponašanje ne predstavlja razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu budući je takvom ponašanju tužitelja prethodilo i postupanje radnika tuženika koji tužitelju nije izdao potvrdu da koristi godišnji odmor te ocijenio opravdanom frustraciju tužitelja izazvanu ponašanjem T. R. (neizdavanjem zatražene potvrde), slijedom čega je tužbeni zahtjev usvojio.
Međutim, drugostupanjski sud iz naprijed navedenih utvrđenja je ocijenio da u konkretnom slučaju krajnje nedolično ponašanje tužitelja (verbalno vrijeđao i prijetio radniku tuženika zbog toga što mu nije izdao traženu potvrdu), predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, a time i razlog za izvanredni otkaz. Naime, drugostupanjski sud pravilno ocjenjuje da takvo ponašanje tužitelja i bez obzira na razloge koji su do toga doveli, nadilazi granice dopuštenog ponašanja i ukazuje na postupanje radnika koje poslodavac ne smije tolerirati.“
Dakle, vrijeđanje i prijetnje upućene drugom radniku na opisani način predstavlja ponašanje koje prelazi granice dopuštenog ponašanja radnika na radnom mjestu, i to neovisno o povodu sukoba, te predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.