Slobodno kretanje robe podrazumijeva uklanjanje prepreka u trgovini koje onemogućavaju stavljanje proizvoda na nacionalna tržišta. Time se osigurava jednak tretman svih proizvoda, što dovodi do povećavanja konkurentnost, nižih cijena, većeg izbora i više razine zaštite potrošača (više o temeljnim slobodama u članku: Unutarnje tržište Europske unije i temeljne slobode).
Jedinstveno zajedničko tržite stvarano je postepeno, kombinacijom negativne i pozitivne integracije. Negativna integracija podrazumijeva zabranu donošenja mjera kojima bi se diskriminirali proizvodi iz drugih članica, ali i donošenje drugih mjera koje predstavljaju znatnu prepreku u pristupu tržištu. Pozitivna integracija podrazumijeva regulativnu aktivnost na razini Europske unije koja za cilj ima harmonizaciju pravnih normi.
Odredbe temeljnih ugovora
Europska unija zamišljena je prvenstveno kao carinska unija. To znači da su države članice uklonile carine u međusobnoj trgovini, a prema proizvodima trećih država usvaja se zajednička carina, kao što je i propisano u članku 28. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Zabrana carina uključuje i takozvane „namete s istovrsnim učinkom“, gdje bi spadali bilo kakvi administrativni i drugi troškovi koje bi netko mogao biti prisiljen platiti temeljem činjenice da roba prelazi granicu između država članica (čl. 30. UFEU).
Državi članici, zabranjeno je i uvođenje unutrašnjih poreza na proizvode iz drugih država članica koji bi doveli do diskriminacije proizvoda iz druge države članice (čl. 110. UFEU).
Međutim, osim zabrane carinskih nameta i diskriminatornih poreza, članak 34. UFEU uređuje nenovčana ograničenja slobodnoga kretanja roba na način da zabranjuje količinska ograničenja uvoza robe i mjere s istovrsnim učinkom. Ova odredba vrlo je nejasna i izazvala je mnogo polemika, a njezino značenje i domet utvrdila je sudska praksa Europskog suda pravde (Sud). Mjere za koje Sud utvrdi da su diskriminatorne prema članku 34., država može opravdati samo razlozima taksativno navedenim u članku 36. UFEU-a (javni moral, javna politika ili javna sigurnost, zaštita zdravlja i života ljudi, životinja i biljaka, zaštita nacionalnih blaga umjetničke, povijesne ili arheološke vrijednosti te zaštita industrijskog i trgovačkog vlasništva).
Sudska praksa
Budući da je jedan od glavnih ciljeva osnivanja Europske zajednice bio stvaranje zajedničkog tržišta, ne čudi što je Sud u svojoj praksi u većini slučajeva donosio presude u kojima priznaje izravan učinak normama europskog prava koje reguliraju ove četiri slobode, te restriktivno tumačio odredbe kojima bi se mogla ograničiti koja od ove četiri slobode od strane zakonodavstava zemalja članica.
Dassonville (8/74) je prvi slučaj iz bogate sudske prakse koja se odnosi na zaštitu slobode kretanja robe i utvrđivanju dosega članka 34., odnosno mjere s istovrsnim učinkom kao količinsko ograničenje. Sud je ovom presudom utvrdio da se sva trgovinska pravila što su ih donijele države članice, a koja mogu, izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno, ometati trgovinu unutar EU, trebaju smatrati mjerama koje su po svom učinku iste količinskim ograničenjima. Zauzeo je dakle stajalište da slobodna trgovina u EU ne zahtjeva samo nediskriminaciju, već i eliminaciju svih nenovčanih prepreka trgovini.
Iako je ova presuda bila ključni korak u razvoju zajedničkog jedinstvenog tržišta EU kakvo je danas, tek je par godina kasnije, u predmetu Cassis de Dijon (120-78), Sud jasnije utvrdio svoja stajališta. Presuda u predmetu Cassis de Dijon (120-78) važna je iz dva razloga. Prvi je taj da je Sud uveo načelo uzajamnog priznanja ili načelo zabrane dvostrukog uvjetovanja koje jamči da se proizvod koji je zakonito proizveden i stavljen na tržište u jednoj državi članici može slobodno uvesti u drugu državu članicu. Ako država smatra da ima razlog za ograničenje uvoza, teret je na njoj da dokaže opravdanost ograničavajuće mjere. Drugi institut koji Sud uvodi i razlaže u presudi Cassis de Dijon tiče se upravo tih opravdavajućih razloga. Naime Sud je uspostavio pravilo po kojem nejednako primjenjive mjere (izravna diskriminacija) mogu biti opravdane samo razlozima navedenim u članku 36. UFEU-a, a jednako primjenjive mjere mogu biti opravdane kako člankom 36. tako i obvezujućim zahtjevima javnoga interesa (mandatory requirements). Prema tome, ako se radi o mjeri koja nije izravno diskriminatorna, odnosno ne diskriminira u svom izričaju, država je može opravdavati bilo kojim razlogom kojim štiti vrijednosti i interese unutarnjeg tržišta.
Navedenim slučajevima kojima je Sud vrlo široko definirao mjere s istovrsnim učinkom, omogućen je progresivan razvoj zajedničkog tržišta. Međutim, Sud je opterećen velikim brojem predmeta u kojima trgovci osporavaju pravila nacionalnog zakonodavstva kojima je učinak takav da ograničavaju njihovu trgovinsku slobodu čak i kad ta pravila nisu usmjerena na proizvode iz drugih država članica.
Stoga je u presudi Keck (267/91, 268/91) Sud uveo opću iznimku od zabrane količinskih ograničenja i mjera s istim učinkom. Iznimka vrijedi za nediskriminirajuća ograničenja prodaje, koja nisu usmjerena na to da utječu na prekogranični promet roba. Sud je tu istaknuo da se neće smatrati da nacionalni propisi koji zabranjuju određene načine trgovanja, ometaju trgovinu unutar EU, dokle god se primjenjuju na sve sudionike koji trguju na domaćem tržištu i dokle god ti propisi na isti način utječu i na prodaju domaćih proizvoda i iz drugih država-članica.
Danijela Damjanović, dipl. iur.